Artritis u osnovi označava svaku upalu zgloba ili njegove bliže okoline, bez obzira na uzrok. Tako danas poznajemo više od 100 različitih vrsta artritisa, a s tim i različitih uzroka upale. Koliko je ta skupina oboljenja značajna govori i podatak da gotovo svaki treći stanovnik Hrvatske pati od nekog oblika artritisa (uključujući i djecu).
Osteoartritis (OA) je najučestalija forma artritisa
Pojednostavljeno govoreći većinu artritisa možemo podijeliti u dvije velike skupine. Prva su reumatološki, koji u svom temelju imaju neki autoimuni poremećaj, te poradi njega dolazi do razvoja upale. To će reći da zbog naslijeđene predispozicije ili nečeg drugog dolazi do greške u imunom odgovoru organizma koji tada ne prepoznaje jedno tkivo kao svoje (najčešće ovojnicu zgloba), te ga napada, uzrokujući na taj način upalnu reakciju, bolove, a s vremenom i trajna oštećenja, a u posebno izraženih slučajeva i deformacije jednog, više ili svih zglobova. Koliko je kompleksan problem dijagnostike i liječenja ovih bolesti pokazuje i činjenica da je za njih rezervirana i posebna grana medicine, koju nazivamo reumatologija. Druga grupa artritisa jesu degenerativni artritisi, a danas ih nazivamo osteoartritisima, dok je do nedavno u upotrebi bio naziv artroza.
Osteoartritis (OA) je najučestalija forma artritisa i proračuni govore da otprilike 8 posto odrasle populacije Hrvatske (ili oko 360.000 ljudi) pati od ovog oboljenja. Ono se najčešće javlja na koljenima, kukovima i malim zglobovima šake, ali se može pojaviti i na skočnim zglobovima, stopalu, ramenu, laktu, šaci i kralježnici. U osnovi procesa nalazi se oštećenje (degeneracija) zglobne hrskavice, te promjena oblika samih zglobnih tijela (čašice i glavice), uz eventualno stvaranje koštanih trnova, te posljedične upale mekih tkiva u neposrednoj okolini zgloba. Cijeli je taj proces u pravilu spor i simptomi se javljaju polako, napredujući od vrlo slabih prema vrlo izraženima, od manjih bolova pri određenim kretnjama, ili nakon dužeg sjedenja ili spavanja, pa sve do izrazitih bolova praćenih otokom, i ukočenošću, što na kraju može rezultirati potpunom nemogućnošću pokretanja.
Uzroci nastajanja osteoartritisa
Sam uzrok osteoartritisa do danas nije razjašnjen. Prevladava mišljenje da je on vezan uz fizički stres, što se može sažeti u izreku po kojoj ono što se više upotrebljava, više se i troši. No, ta teorija ima mnogo izuzetaka. U vlastitoj praksi vidio sam nebrojeno slučajeva profesionalnih sportaša, koji su ostali u intenzivnoj fizičkoj aktivnosti i do svoje treće životne dobi, bez značajnijih osteoartritičnih simptoma ili njenih objektivnih znakova. Isto tako mnogo je mojih pacijenata sa osteoartritisom živjelo gotovo „poštedni” život bez velikih i ekscesivnih fizičkih aktivnosti, pa je artroza došla i napredovala vrlo brzo. Vjerojatno uzrok osteoatritisa nije jedan, već sprega više različitih čimbenika, od kojih je možda i najvažniji genetska predispozicija, koja može povećati vjerojatnost za nastanak ovog oboljenja. Drugi faktori koji povećavaju vjerojatnost za razvoj OA jesu životna dob, kod koje se mogućnost nastanka povećava sa godinama starosti, zatim spol, pri kojem je važno reći da je prije 45-te godine života OA češći u muškaraca, dok je poslije 45-te češći u žena, a OA prstiju je gotovo u pravilu bolest žena. Isto tako oštećenja zglobova u smislu trauma, te s njima povezanih oštećenja hrskavice mogu biti poticaj kasnijem razvoju OA, kao u ostalom i urođeni deformiteti poput „X” i „O” nogu, te subluksacije kukova.
Postavljanje dijagnoze Osteoartritisa
Postavljanje dijagnoze osteoartritisa relativno je jednostavno, te je to posao liječnika specijaliste ortopeda i to na bazi pregleda i RTG dijagnostike.
Pacijenti najčešće osteoartritis doživljavaju kao „trošenje hrskavice” u zglobu, te je njihov interes okrenut traženju načina i metoda koje mogu „obnoviti” tu istu hrskavicu. U tom smislu valja reći da danas ne postoji lijek, tableta, injekcija ili kakav drugi aktivni kemijski ili biološki agens koji dokazano obnavlja zglobnu hrskavicu napadnutu artrozom. Pojedine metode poput ubrizgavanja uzgojenih stanica hrskavice u sam zglob, ili hyaliuronske kiseline, mogu pomoći kod nekih slučajeva, kao što kod jednog dijela oboljelih može u nekoliko popraviti stanje uzimanje preparata na bazi glukozamina. No adekvatno liječenje zasniva se na kompleksu drugih terapijskih metoda i uključuje lijekove, fizioterapiju, te operativne zahvate.
Liječenje osteoartritisa
Lijekovi koji se koriste u liječenju artroze primarno su simptomatski i dijele se u tri skupine- analgetici, nesteroidni protuupalni lijekovi i kortikosteroidi. Njihovu dozu, dužinu primjene, te sve ostale terapijske parametre neizostavno treba odrediti liječnik, ni u kom slučaju pacijent samostalno.
Fizikalna terapija kod osteoartritisa
Sa fizioterapijom u najširem smislu treba započeti odmah po postavljanju dijagnoze.
Sa fizioterapijom u najširem smislu treba započeti odmah po postavljanju dijagnoze. Cilj je što je ranije moguće smanjiti ili ukloniti simptome, te uspostaviti i održati maksimalnu moguću funkciju zgloba i okolnih mekih tkiva. U tom smislu, a u zavisnosti od nivoa simptoma i stupnja same artroze koristimo krioterapiju, elektroterapiju, magnetoterapiju, laser, ultrazvuk, tople procedure, a u novije vrijeme i tzv. udarni val. Poseban dio fizioterapije je i kinezioterapija, dakle vježbanje i uopće program trajne fizičke aktivnosti za oboljele. I dok je u početku liječenja važno održati obim pokreta u zahvaćenom zglobu, kasnije, a po smirivanju simptoma, važno je zadržati trajnu i odgovarajuću fizičku aktivnost koja mora zadovoljiti dva zahtjeva: ne smije dodatno ozljeđivati već oštećenu hrskavicu, a u isto vrijeme mora omogućiti održavanje snage i fleksibilnosti mišića, te cirkulaciju zglobne tekućine, a s njom i prehranu same hrskavice.
Fizička aktivnost kod osteoartritisa
U zavisnosti od stanja zahvaćenog zgloba, zavisiti će i preporučena fizička aktivnost. Valja napomenuti da smo napustili princip isključivo poštednog režima života kod oboljelih od artroze i to stoga što su istraživanja na većem broju oboljelih tijekom dužeg vremenskog perioda pokazala da oni pacijenti koji se bave fizičkom rekreacijom (dakle, i dalje „troše” svoju hrskavicu), u odnosu na one koji su fizički neaktivni (dakle, ne „troše” hrskavicu), imaju dva puta manju šansu doći u stanje koje zahtjeva operativni zahvat, te imaju ukupno manje simptome u odnosu na poštednu grupu. Iako se to može činiti kotradiktornim, valja napomenuti da hrskavica, iako bez mogućnosti klasične regeneracije, nije mrtvo tkivo, već živi organ za čiju je adekvatnu funkciju potrebna fizička aktivnost, te je važno preostali dio hrskavice u zglobu održavati u punoj funkciji.
Skup metoda koje se primjenjuju stacionarno u toplicama može biti od pomoći kod osteoartritisa. Kombinacija već spomenutih fizioterapijskih procedura zajedno sa hidroterapijom, te balneoterapijom mogu pomoći u bržem smirivanju simptoma. Ipak, pri povratku iz toplica valja nastaviti sa adekvatnom fizičkom aktivnošću, kako bi se postignuto poboljšanje trajno i održalo.
Plivanje je dugo smatrano „savršenom” tjelovježbom za oboljele od artroze kuka i koljena, ponajprije zato što je kod smanjenog obujma pokreta i smanjene snage donjih ekstremiteta, koje prate oštećenja hrskavice, izvođenje pokreta u vodi olakšano. Ipak, neka su istraživanja pokazala kako intenzivno plivanje može, a u nekim slučajevima i neizostavno dovodi do pogoršanja simptoma. Stoga, u koliko se želite baviti rekreativnim plivanjem, a imate artrozu, naročito koljena ili ramena, konzultirajte se sa svojim liječnikom ili fizioterapeutom o tome kako i koliko plivati u vašem konkretnom slučaju, e ne bi li ono pomoglo smanjiti vaše simptome i održalo vas pokretnim, umjesto da vam našteti. To se ne odnosi samo na plivanje, već i na sve ostale pristupe fizičkoj rekreaciji.
Kada procesi degeneracije hrskavice kod osteoartritisa uznapreduju toliko da konzervativno liječenje koje uključuje fizioterapiju i lijekove nema više blagotvornog djelovanja, vrijeme je za operativni zahvat kojemu je za cilj smanjiti bolove, te povećati ukupnu pokretljivost i funkciju zahvaćenog zgloba. Sam tip i opseg operacije uobičajeno određuje ortoped, a cilj je sa minimalnim zahvatom postići maksimalan učinak. Najčešće se radi o jednoj od slijedećih operativnih tehnika.
ARTROSKOPIJA
Ovim minimalno invazivnim zahvatom kojim se umjesto velikog reza u sam zglob ulazi malom kamerom, s jedne i operativnim instrumentom s druge strane, moguće je u određenim situacijama popraviti stanje na zglobu zahvaćenim osteoartritičnim promjenama. Prije svega radi se brušenje, odnosno zaglađivanje neravne hrskavice. To omogućuje manje trenje pri pokretanju, a time i smanjenu bolnost. Moguće je artroskopom ukloniti i eventualno prisutne koštane trnove, koji nastaju kao dio ukupnog procesa artroze. Ova je operativna metoda posebno pogodna kod zahvata na koljenu, skočnom zglobu i ramenu. Postoperativni oporavak je relativno brz, te je u roku od nekoliko tjedana moguće vratiti punu radnu sposobnost.
OSTEOTOMIJA
Na zglobu koljena i kuka moguće je da sama artroza više pogađa jedan u odnosu na drugi dio zglobne hrskavice. Konkretno to znači da sama hrskavica može na jednom dijelu biti deblja, no na drugom. Kada je to moguće, trebalo bi operativno pokušati prebaciti opterećenje sa više na manje oštećeni dio. To se radi upravo tehnikom osteotomije, koja se na kuku čini na način da se butna kost na jednom svom dijelu prereže, umetne „klin”, te ponovno spoji. Na taj se način opterećenje prebacuje na manje oštećenu hrskavicu. Sličan proces vrši se i na koljenu, s tim da se osteotomija čini na goljenici. Jasno je da ovaj operativni zahvat ne može donijeti trajno rješenje problema, ali može odgoditi primjenu najtežih operativnih zahvata na više godina. Oporavak poslije ovog zahvata relativno je dug, a može se protegnuti i na više od 6 mjeseci.
ARTROPLASTIKA
Ugradnja umjetnog zgloba uvjerljivo je posljednja metoda u liječenju oboljelih od osteoartritisa. Ona ima mnogo podjela, pa tako razlikujemo ugradnju djelomične (samo glavice) ili potpune (glavice i čašice) endoproteze (metalnog implantata). Zatim cementnu i bescementnu endoprotezu (u zavisnosti od načina kojom se endoproteza fiksira za kost). U novije vrijeme pojavila se i nešto poštednija metoda koja se zove „resurfacing”, a označava zamjenu samo jednog manjeg dijela zglobne glavice metalnom komponentom. Odabir najbolje metode zavisiti će, naravno, od stanja u konkretnom slučaju, kao i od starosti pacijenta, očekivane postoperativne fizičke aktivnosti, kao i cijelog niza drugih faktora. Iako se najčešće primjenjuje, na zglobu koljena i kuka, moguće ju je sprovesti i na ramenu, te malim zglobovima šake. Postoperativni oporavak očekivano je dug i ne kraći od tri mjeseca, a često i duži od šest mjeseci.
ATRODEZA
Potpuno ukočenje ili blokiranje zgloba uistinu je krajnji izlaz u nuždi. Na njega se odlučujemo onda kada zbog cijelog niza razloga nije moguće učiniti artroplastiku, ili njeni rezultati ne bi bili zadovoljavajući. Jasno je da nakon ove operacije nisu više mogući pokreti u operiranom zglobu, ali se zato bolovi u većini slučajeva drastično smanje ili potpuno nestanu. Češće no drugdje ovaj se zahvat radi na malim zglobovima palca na nozi i skočnom zglobu, ali rjeđe i na ostalim zglobovima. Oporavak traje nekoliko mjeseci. Bez obzira o kojoj se operativnoj tehnici radi, važno je sprovesti adekvatan i dovoljno dug rehabilitcijski postupak. Isto je tako važno prije same operacije detaljno upoznati pacijenta da dobrim i lošim stranama određene tehnike, te ga uključiti u odabir najboljeg postupka u njegovom konkretnom slučaju.
Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr