Aktivnosti hranjenja predstavljaju zadovoljavanje osnovnih životnih potreba za vodom i energetskim tvarima. Hranjenje neurološkog pacijenta često je onemogućeno ili otežano i može uzrokovati komplikacije vezane uz aspiraciju hrane i tekućine, pa čak i gušenje. Osim zadovoljavanja osnovne životne potrebe za hranom, problemi hranjenja u neurološkoj fizioterapiji promatraju se mnogo šire.
Hranjenje neurološkog pacijenta može se promatrati s nekoliko aspekata, ovisno o procjeni strukture problema pacijenta vezanih uz aktivnosti hranjenja: Procjenjuje se sposobnost pacijenta za pripremanje obroka, te donošenje, posluživanje i organiziranja hrane i pića na stolu. U tretmanu ovog aspekta hranjenja usmjerava se pacijenta na prepoznavanje vrste hrane te organiziranje, prepoznavanje i korištenja odgovarajućeg pribora potrebnog za hranjenje. Uz motoričke sposobnosti ovdje je naglašena i perceptivna i svjesna komponenta hranjenja. Procjenjuju se mogućnosti pacijenta za žvakanje i gutanje hrane. U tretmanu se provodi orofacijalni tretman mišića lica, jezika, žvakaće muskulature i mišića zaduženih za gutanje.
Ovisno o problemu, facilitacija koja se provodi u tretmanu može biti stimulirajuća, ili inhibirajuća. Tretman je usmjeren na ponovnu uspostavu automatske motorike žvakanja i gutanja. Procjenjuje se posturalni položaj u kojem će se hranjenje provoditi, odnosno mogućnosti dovođenja pacijenta u najoptimalniji položaj. Potrebno je obratiti pažnju na izbor okoline primjerene hranjenju pacijenta.
Najpovoljniji posturalni uvjeti za normalno hranjene su slobodan sjedeći položaj za stolom u blagovaonici, ili nekoj prostoriji primjerenoj hranjenju. Sjedeći položaj u kojem postoji sloboda pokretanja trupa važan je za sposobnosti normalnog žvakanja i gutanja hrane. Nemogućnost održavanja trupa u uspravnom položaju, «padanje» trupa prema naprijed, ili pretjerana ukočenost trupa onemogućuje ili otežava normalno žvakanje i gutanje hrane. Pacijentu koji ima problema s posturalnom adaptacijom vlastitog tijela pri hranjenju potrebno je facilitirati odgovarajuće aktivnosti balansa, a prema potrebi moguće je adaptirati okolinu u kojoj se nalazi.
U adaptaciji od koristi će biti izbor odgovarajuće stolice, ili invalidskih kolica, jastuci, ili podlošci od spužve za potporu trupu pri sjedenju. Procjenjuju se sposobnosti funkcionalnog korištenja gornjih ekstremiteta u aktivnostima hranjenja. Za normalnu aktivnost hranjenja potrebna je aktivnost obje ruke (bilateralna aktivnost). Potrebna je selektivna pokretljivost ruku, fini hvatovi u području šaka i prstiju, te zadovoljavajuća koordinacija pokreta usklađena s vizualnom kontrolom.
Terapeutski pristup u rješavanju ovih problema očituje se u stimulaciji i facilitaciji komponenti pokreta koje su onemogućene, ili se odvijaju u nenormalnim oblicima pokreta. Potrebno je pacijenta koji ima problema u funkciji hranjenja zbog pokretljivosti ruke naučiti najoptimalnijem obliku hranjenja kroz korištenje onih sposobnosti koje su mu preostale (kontrolirane, optimalne funkcionalne kompenzacije).
Osim zadovoljavanja osnovne životne potrebe za hranom, normalno hranjenje sadrži i socijalnu komponentu
Upotreba pomagala u smislu adaptiranog pribora za jelo najmanje je popularna u tretmanu hranjenja, ali u krajnjem slučaju također predstavlja mogućnost za one pacijente koji nemaju potencijala za normalniju funkciju hranjenja. Hranjenje je važna aktivnosti u resocijalizaciji pacijenta. Osim zadovoljavanja osnovne životne potrebe za hranom, normalno hranjenje sadrži i socijalnu komponentu, te predstavlja zadovoljstvo i ugodu. Pacijenti s problemima hranjenja često su onemogućeni u osjećanju mirisa i okusa hrane, a problemi održavanja sjedećeg balansa, žvakanja, gutanja, korištenja pribora za jelo predstavljaju za pacijenta napor i frustraciju. Posebno je neugodno za pacijenta hranjenje u ležećem, ili nekom drugom neprikladnom položaju. Pacijenti kojima je hranjenje napor i frustracija osjećati će nelagodu kada se hrane zajedno s ostalim članovima obitelji. Hranjenje u restoranu, ili u prostoru s većim brojem ljudi može za pacijenta predstavljati veliki psihološki problem. Izbjegavanje, ili nemogućnost hranjenja u zajednici s drugim ljudima povećava pacijentov hendikep i smanjuje njegovu razinu resocijalizacije nakon oštećenja SŽS-a.
Razumijevanjem, analizom i pravilnom procjenom problema pacijenta moguće je probleme hranjenja specifično tretirati na adekvatnoj problemskoj razini. Zbog svoje važnosti i složenosti probleme hranjenja potrebno je procjenjivati i tretirati multidisciplinarno u skladu sa stručnim kompetencijama pojedinih članova rehabilitacijskog tima. Obitelj pacijenta ili njegovatelji također moraju biti educirani o problemima hranjenja i načinima na koji će sigurno i najlakše integrirati ovu aktivnost u svakodnevni život.
Adekvatnim pristupom i tretmanom svih članova tima koji sudjeluju u aktivnostima hranjenja pacijenta ovaj hendikep se može značajno smanjiti, ili potpuno prevladati.
Zdravko Maček