Collesov prijelom prvi puta je opisan 1814. godine i dobio je naziv po Irskom kirurgu Abrahamu Collesu. Predstavlja najčešći prijelom distalnog dijela radiusa (90%) odmah ispred Smithovog prijeloma koji se javlja u otprilike 5% slučajeva.

ZNAČAJKE COLLESOVOG PRIJELOMA

• Deformacija: Collesov prijelom često rezultira karakterističnom deformacijom dorsalnog otoka”, gdje je distalni dio radijusa pomaknut prema gore i nazad.
• Učestalost: Ovo je jedan od najčešćih tipova prijeloma, posebno kod starijih osoba. Javlja se zbog smanjene gustoće kostiju i veće sklonosti padovima. Također, studije pokazuju da se Collesov prijelom najčešće dešava u dobnoj skupini od 6.-10. godine kao i od 60-70 godine. U starijoj populaciji prijelom je češći kod žena, dok se kod djece češće javlja kod muškaraca.
• Simptomi: Pacijenti se žale na jaku bol koja se pojačava prilikom pokreta pronacije i supinacije.  Javlja se lokalni otok u području zgloba i ograničen je opseg pokreta. Spomenuli smo već deformaciju koja je karakteristična u području zglobnog dijela. Pacijenti zbog svih simptoma često drugom rukom pridržavaju podlakticu jer je svaki pokret bolan.

DIJAGNOSTIKA COLLESOVOG PRIJELOMA

Kod sumnje na prijelom distalnog dijela radijusa potrebno je napraviti RTG snimku ručnog zgloba u dvije projekcije. Dijagnoza se postavlja se na temelju kliničkog pregleda, a potvrđuje rendgenskim snimkama koje pokazuju točnu lokaciju, oblik i opsežnost prijeloma. Ponekad je uz RTG snimanje potrebno napraviti i CT ili MR (kod sumnje na ozljedu mekih struktura)

LIJEČENJE COLLESOVOG PRIJELOMA:

Liječenje Collesovog prijeloma ovisi o težini, opsežnosti i točnom položaju prijeloma, a obično uključuje:

• Imobilizacija: Zapešće se stabilizira gipsom ili drugom vrstom ortoze kako bi se osiguralo cijeljenje kosti. Trajanje imobilizacije može varirati, ali često traje od 4 do 8 tjedana.
• Repozicija: Ako je prijelom izraženo pomaknut potrebno je napraviti repoziciju. Ovaj postupak uključuje prilagodbu dijelova kosti pod blagom sedacijom ili lokalnom anestezijom kako bi se osigurao pravilan položaj koštanih ulomaka.
• Operacija: U težim slučajevima, posebno kada postoji značajan pomak ili višestruki fragmenti, može biti potrebna kirurška intervencija. Stabilizacija kosti postiže se ugradnjom osteosintetskog materijala kao što šipke, vijci i pločice.
• Rehabilitacija: Nakon početnog razdoblja imobilizacije, fizikalna terapija je ključna za vraćanje snage, fleksibilnosti i funkcionalnosti zapešća.

KONZERVATIVNO LIJEČENJE KOD COLLESOVOG PRIJELOMA

Nakon kliničkog pregleda i dijagnostičke obrade, odlučiti će se koji pristup liječenja je najprikladniji. Kod jednostavnijih prijeloma bez pomaka ili onih sa pomakom za koje se procijeni da se može izvršiti repozicija, pristupa se konzervativnom načinu liječenja. Repozicija pomaknutih ulomaka je zahvat koji se provodi u svrhu vračanja koštanih ulomaka u funkcionalan položaj. Provodi se u lokalnoj ili općoj anesteziji.

Nakon repozicije napravi se kontrolno RTG snimanje kojim se potvrđuje uspješnost zahvata. Po zahvatu pristupi se imobilizaciji. Najčešće se u prva 2 tjedna imobilizacija vrši podlaktičnom longetom kako bi edem imao dovoljno prostora za širenje. Nakon 2 tjedna se stavlja cirkularni sadreni zavoj (gips). Imobilizacija se zadržava ukupno 4-7 tjedana, ovisno o procjeni liječnika.

Već za vrijeme nošenja sadrenog zavoja može se primijeniti magnetoterapija kako bi potaknuli cijeljenje prijeloma. Nakon skidanja imobilizacije bitno je provesti fizikalnu terapiju do povratka punog opsega pokreta.

OPERATIVNO LIJEĆENJE COLLESOVOG PRIJELOMA

Kod posebno složenih prijeloma kod kojih se repozicijom ne može ostvariti zadovoljavajući položaj ulomaka ili postoje druge okolnosti, indicirano je kirurško liječenje.

INDIKACIJE ZA KIRURŠKO LIJEČENJE:

• Značajan pomak kosti koji se ne može održati konzervativnim metodama.
• Otvoreni prijelom s vidljivom ranom i probijanjem kositi kroz kožu.
• Prijelomi s više fragmenata koji zahtijevaju precizno ponovno postavljanje i stabilizaciju.
• Prijelomi koji uključuju zglobnu površinu i mogu uzrokovati dugoročne probleme s pokretljivošću i funkcijom zapešća ako se ne liječe pravilno.
• Ozljede radioulnarne sindesmoze

KIRURŠKE METODE LIJEČENJA

• Minimalno invazivna otvorena repozicija ulomaka
• Zatvorena repozicija i perkutana fiksacija ulomaka
• Fiksacija vanjskim fiksatorom
• Otvorena repozicija i unutarnja fiksacija

Ovisno o stanju pacijenta i težini prijeloma operater će odlučiti koju metodu kirurškog liječenja primijeniti kako bi se postigao najbolji učinak.

KOMPLIKACIJE NAKON COLLESOVOG PRIJELOMA

• Infekcija na mjestu fiksacije Kirschnerovom žicom i vijcima
• Kompresija n. medianusa
• Krivo zarastanje prijeloma u deformiranom položaju
• Peuudoartroza
• Sudeckov sindrom
• Posttraumatski artritis
• Ozljede tetiva (uslijed fragmenata ili prilikom operativnog zahvata), najčešće tetiva dugog ekstenzora palca (EPL)

FIZIOTERAPIJA NAKON COLLESOVOG PRIJELOMA

Nakon uklanjanja imobilizacije, fizikalna terapija je ključna za povratak snage, fleksibilnosti i opsega pokreta zapešća. Individualan program rehabilitacije odrediti će fizioterapeut nakon funkcionalnog pregleda, a najčešće uključuje:

• Vježbe za povećanje opsega pokreta:  Vježbe se fokusiraju na postupno povećanje pokretljivosti zapešća i prstiju.
• Vježbe snaženja mišića: Kako bi povratili snagu, a samim time i stabilnost zglobnog područja, provode se vježbe snaženja mišića podlaktice i ruke
• Aktivnosti za poboljšanje fine motorike: Vježbe koje uključuju precizne pokrete prstiju i ruke pomažu u vraćanju fine motorike i koordinacije.
• Elektroterapija
• Magnetoterapija
• TECAR

Pogledajte vježbe za šaku koje možete samostalno raditi… VJEŽBE ZA ŠAKU. Prije početka vježbanja posavjetujte se sa fizioterapeutom.

ZAKLJUČAK

Oporavak od Collesovog prijeloma može potrajati nekoliko mjeseci, a potpuna funkcionalnost zapešća se postupno vraća kroz ciljane vježbe i fizioterapiju. Dosljedno sudjelovanje u programu fizioterapije i pridržavanje uputa fizioterapeuta ključni su za uspješan oporavak nakon Collesovog prijeloma.

The post Collesov prijelom radijusa appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

The post Prijelom “loco typico” appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

SonoSkills HR je i ove godine u suradnji sa portalom Fizioterapeut HR odlučio organizirati nastavak serije besplatnih webinara pod nazivom: “UPOZNAVANJE SA MSK DIJAGNOSTIČKIM ULTRAZVUKOM“.

Ukupno ćemo održati 6 webinara, a četvrti u nizu je “MSK ultrazvuk sportskih ozljeda mišića” koji će se održati 13. 09. 2022. (utorak) u 19:30 sati. Webinar će voditi Zoran Filipović, Sonoskills-ov međunarodni instruktor MSK ultrazvuka. Reference predavača na polju MSK ultrazvuka: https://fizikalna-terapija.hr/zoran-filipovic-msk-ultrazvuk-reference/

Registrirati se možete ovdje: REGISTRIRAJ SE

VAŽNO: Obzirom na jako veliki interes za webinar, postoji šansa da nećete moći pristupiti webinaru u live verziji. Naime, platforma dozvoljava pristup za 1000 prvih polaznika koji se se spojena webinar. Neovisno o tome, webinar će se snimati i moći ćete ga pogledati i naknadno. Snimka webinara biti će dostupna dva sata nakon live verzije a podsjetnik ćete dobiti putem e-maila. Snimku možete pogledati unutar 10 dana! Pogledanom snimkom webinara unutar 10 dana, također ostvarujete pravo na skupljanje bodova. Nakon isteka 10 dana i dalje ćete moći pogledati webinar, no neće više biti moguć upis bodova!

SUSTAV ĆE PRATITI TKO JE POGLEDAO SNIMKU ODNOSNO GLEDAO LIVE WEBINAR I SAMO ONI KOJI BUDU POGLEDALI BAREM 30 MIN WEBINARA OSTVARITI ĆE PRAVO NA BODOVE.

Gledanje snimke ovog webinara biti će moguće do 23.09.2022. U Subotu 24.09. 2022. prikupiti ćemo i sortirati sve podatke o polaznicima i pogledanom webinaru te ih isti dan poslati Komori na bodovanje. Nakon isteka 23.09.2022. i dalje ćete moći pogledati webinar, no neće više biti moguć upis bodova!

01. 03. – MSK ultrazvuk glutealne regije – POGLEDAJ SNIMKU
05. 04. – MSK ultrazvuk gležnja (5 izazova u skeniranju) – POGLEDAJ SNIMKU
24. 05. – MSK ultrazvuk kralježnice – POGLEDAJ SNIMKU 
13. 09. – MSK ultrazvuk kod sportskih ozljeda mišića – REGISTRIRAJ SE 
18. 10. – MSK ultrazvuk u reumatologiji (top 5 slučajeva) – USKORO LINK 
15. 11. – Zdravstveni tim u profesionalnom sportu – USKORO LINK

Pogledajte sve do sada održane webinare na našem YouTube kanalu: POGLEDAJ YOU TUBE KANAL

Sve detalje oko upisa bodova možete provjeriti ovdje:
https://www.fizioterapeut.hr/sve-informacije-o-upisu-bodova-za-odrzane-webinare/

Pratite nas na facebook-u: FACEBOOK

The post Webinar “MSK ultrazvuk kod sportskih ozljeda mišića” appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Umjetni kuk, endoproteza zgloba kuka, artroplastika ili zamjena zgloba kuka danas predstavlja rutinski operativni zahvat koji se smatra najkvalitetnijim endoprotetskim ortopedskim zahvatom uopće. To je, također, danas i najčešće ugrađivana endoproteza.

Anatomija zgloba kuka

Zglob kuka predstavlja jedan od najvećih zglobova u čovjekovom tijelu. Sastoji se od zglobne čašice ili acetabuluma koji se nalazi na kostima zdjelice i glave femura (bedrene) kosti.

Koštane površine zgloba su prekrivene hrskavicom koja smanjuje trenje između kostiju prilikom pokreta. Ligamenti koji obavijaju zglob kuka, povezuju glavu femura sa acetabulumom i omogućuju stabilnost zgloba kuka.

Indikacije za ugradnju endoproteze kuka

Indikacije za primjenu endoproteza ovise o više čimbenika. Neki od čimbenika su:

• patološke promjename u zglobu
• odnos morfoloških promjena i funkcionalnih tegoba
• funkcionalno stanje ostalih zglobova

Posebno su važne bolesnikove subjektivne tegobe i njegova dob. Rezistentnost na prethodnu terapiju, bolesnikovo opće stanje, njegove psihofizičke osobine, zanimanje te obiteljske i društveno-gospodarske prilike također su važni čimbenici u donošenju odluke o ugradnji endoproteze zgloba kuka.

Stanja koja najčešće dovode do oštećenja zgloba kuka

• Osteoartritis – predstavlja najčešću bolest zglobova koja uzrokuje oštećenje hrskavice i okolnog tkiva. Takva oštećenja u uznapredovanoj fazi mogu biti bolna i dolazi do smanjenja pokretljivosti u zglobu
• Osteonekroza ili avaskularna nekroza glave bedrene kosti uzrokovana je nedostatkom krvne opskrbe a može nastati kao posljedica traume.
• Reumatoidni artritis – autoimuna bolest koja upalno zahvaća zglobove te uzrokuje oštećenja hrskavice, deformacije zgloba i posljedičnu artrozu zgloba kuka.  
• Posttraumatska artroza

Vrste endoproteza kuka

Kada govorimo o vrstama endoproteza kuka, treba istaknuti da danas koristimo  podjele prema raznim kriterijima:

• Podjela je prema broju dijelova endoproteze,, a to su: djelomična ili parcijalna endoproteza kuka i totalna endoproteza kuka.
• Prema načinu fiksacije endoproteze zgloba kuka razlikujemo bescementne, cementne i hibridne endoproteze.
• Prema fiksaciji bescementne acetabularne komponente razlikujemo dva tipa, a to su one koje imaju navoje na acetabulumu kako bi se mogle uvrtati u koštano ležište i one koje se fiksiraju po principu „pres-fit“.
• Prema indikacijama ugradnje, endoproteze zgloba kuka možemo podijeliti na standardne ili primarne endoproteze, na revizijske ili sekundarne endoproteze te na tumorske ili specijalne endoproteze.

Komplikacije kod ugradnje endoproteze kuka

Ugradnja endoproteze kuka velik je ortopedski zahvat koji kao i svi drugi operacijski zahvati može imati određene komplikacije. Komplikacije pri ugradnji endoproteza kuka možemo podijeliti na sistemske i lokalne, a druga je podjela na intraoperacijske i poslijeoperacijske.

Određeni rizik od nastanka komplikacije ovisi o opsegu oštećenja kuka, o kvaliteti kosti, o kvaliteti muskulature, o samoj vrsti kirurškog zahvata, o drugim bolestima od kojih bolesnik boluje te naravno ovisi i o iskustvu operatera.

Neke od komplikacija koje mogu nastati ugradnjom umjetnog kuka / totalne endoproteze jesu:

• Tromboza
• Infekcija
• Prijelom
• Dislokacija
• Promjena duljine nogu
• Oštećenje živaca

Fizioterapija nakon ugradnje endoproteze kuka

Nakon ugradnje endoproteze kuka započinje fizioterapijski tretman koji se sastoji od fizioterapeutske procjene i intervencije. Fizioterapijskom procjenom prikupljamo podatke i interpretiramo ih kako bismo prepoznali uzrok disfunkcije i postavili fizioterapijsku dijagnozu.

Procjena se provodi po SOAP modelu koji se sastoji od cjelovite provedbe subjektivnog i objektivnog pregleda, specijalnih testova, analize subjektivnog i objektivnog nalaza te izrade terapijskog plana i programa.

Ovisno o dobi, fizičkoj spremi ali i drugim faktorima, rehabilitacija nakon ugradnje umjetnog zgloba kuka traje 4-6 mjeseci

Fizioterapiju i rehabilitaciju pacijenata nakon ugradnje endoproteze kuka možemo podijeliti u dvije faze, ranu i kasnu.

Rana faza rehabilitacije

Rana faza ili prva faza rehabilitacije započinje neposredno nakon operativnog zahvata. U prvim danima nakon zahvata bitno je educirati pacijenta. Radi se na prevenciji stvaranje vaskularnih i pulmonalnih komplikacija. Kod pacijenta uspostavljamo ponovnu mobilnost i preveniramo atrofiju muskulature operiranog ekstremiteta.

U prvoj fazi rehabilitacije pacijent koristi dvije podlaktične štake te je bitno pacijenta vertikalizirati i naučiti ga hodu sa dvije štake. Svakodnevnom ciljanom medicinskom gimnastikom povećavamo snagu mišića kao i opseg pokreta zgloba kuka.

Od fizikalnih procedura koriste se magnetoterapija i mišićna stimulacija natkoljenog mišića.

Kasna faza rehabilitacije

Kasna faza rehabilitacije odvija se najčešće u lječilištima ili ordinacijama privatnih praksa. Terapijske vježbe u ovoj fazi usmjerene su na povećanje mišićne jakosti i izdržljivosti, poboljšanje posturalne stabilnosti i ravnoteže, poboljšanje kardiopulmonalne izdržljivosti i postizanje normalnog opsega pokreta za normalno funkcioniranje.

Osim medicinske gimnastike primjenjuju se i elektroprocedure te hidroterapija.

The post Umjetni kuk ili totalna endoproteza zgloba kuka (TEP) appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Rizične skupine za nastanak golferskog lakta

Golf se predstavlja kao jedan od najpopularnijih ali i jedan od najstarijih sportova na svijetu. S obzirom da se prilikom takvih sportova aktivnosti protežu kroz nekoliko sati osoba koja ga prakticira izlaže se kontinuiranom opterećenju, iako niskog intenziteta, zahvaljujući kojemu ozljede nisu učestale.

No, ukoliko se u obzir uzme velik broj igrača, popularnost samog sporta te pojačavanje intenziteta fizičkog opterećenja u toku treninga i igre, broj ozljeda koje se javljaju ipak nije zanemariv.

Osim igrača golfa i kriketa, koji su srodni sportovi, rizičnu skupinu za ovu vrstu ozljede čine i sportaši koji koriste reket ili bejzbol palicu. Tu spada i populacija koja se bavi kuglanjem i sličnim sportovima ili odrađuje treninge pod opterećenjem. Golferski lakat ili medijalni epikondilitis nije rezerviran samo za sportaše.

Rizičnu skupinu za nastanak golferskog lakta čine i osobe koje se bave aktivnostima koje podrazumijevaju učestalo savijanje i izravnavanje ruke u laktu, primjerice bojenje, cijepanje drva i slično, odnosno svim aktivnostima koje prekomjerno opterećuju mišiće lakta i tetiva podlaktice. To uzrokuje trošenje i ozljede, a samim time i pojavu boli. 

Što uzrokuje golferski lakat ili medijalni epikondilitis?

Medijalni je puno rjeđi od lateralnog epikondilitisa i čini tek 10 do 20% svih dijagnosticiranih epikondilitisa. Prevalencija je 0,4% stanovništva, od čega je najviše pogođena dobna skupina osoba od 45 do 60 godina. Prema spolnoj raspodjeli, češće se javlja kod žena nego kod muškaraca.

Najčešći faktori rizika za pojavu golferskog lakta kod sportaša podrazumijevaju pogreške u načinu treniranja, nepravilnu tehniku, pogrešno korištenje opreme te funkcionalne čimbenike koji potiču razvoj medijalnog epikondilitisa, a odnose se na manjak snage i izdržljivosti te na nedostatnu fleksibilnost.

Ukoliko se radi o ozljedama vezanim uz zanimanje, uglavnom je posrijedi težak fizički rad, kontinuirano ponavljanje radnji ili aktivnosti, pretjerani indeks tjelesne mase, uporaba duhana i duhanskih proizvoda te prisutni komorbiditeti. 

Bol kao glavni simptom Golferskog lakta

Kao što je to slučaj s lateralnim epikondilitisom, bol je glavni simptom i medijalnog epikonidilitisa. Bol je prisutna s unutarnje strane lakta kod aktivnosti koje naliče izvođenju udarca tj. kod aktivnosti fleksije. Ista se može pojavljivati postupno ili naglo, a s vremenom se samo pogoršava, posebice ukoliko osoba izvodi pokrete ili aktivnosti koje uključuju fleksiju ručnog zgloba i prstiju uz otpor ili stiskanje šake.

Uočeno stanje vremenski potraje od 6 mjeseci pa i do 2 godine, a vrlo je važno naglasiti i da je takvo stanje sklono ponavljanju. Ukoliko se ova vrsta ozljede pravilno ne liječi, u pojedinim slučajevima može dovesti i do značajnog oštećenja tetiva, uzrokovati kroničnu bol te izazvati ograničenost u opsega pokreta, a ponekad i  trajne kontrakture zahvaćenog lakta. 

Dijagnostika lateralnog epikondilitisa

Kroz nekoliko osnovnih načina, stručna osoba kliničkom procjenom dolazi do pravilne dijagnoze. Nadalje, primjenom dijagnostičkog ultrazvuka na brz, efikasan i jednostavan način provodi se skeniranje mišića i tetiva. Dijagnostičkim ultrazvukom potvrđujemo postojanje problema ali i isključujemo ostale potencijalne probleme. Dijagnostički ultrazvuk, zbog svoje specifičnosti i osjetljivosti ima značajnu ulogu u dijagnosticiranju medijalnog epikondilitisa.

Liječenje i komplikacije liječenja

Prva faza liječenja medijalnog epikondilitisa podrazumijeva mirovanje pacijenta (prestanak sa dosadašnjim aktivnostima), lokalnu primjenu krioterapije, fizikalnu terapiju, uzimanje nesteroidnih antireumatika, primjenu kinesio tapinga te vježbi istezanja. Od procedura fizikalne terapije najčešće se koriste ultrazvuk, elektroterapija i laser. 

Udarni val se sve češće koristi i primjenjuje kod golferskog lakta i pokazuje izvrsne rezultate. Medicinska gimnastika dugoročno ipak daje najbolje rezultate stoga uz fizikalnu terapiju bitno je naučiti i vježbe koje ćete svakodnevno primjenjivati.

Ukoliko se radi o sportskoj ozljedi, od ključne je važnosti da se budući treninzi prilagode postojećem stanju kako se kratkotrajna pošteda ne bi pretvorila u trajno mirovanje, te je isto tako potrebno nastaviti s vježbama osnaživanja ostalih mišića, a s vježbama lakta samo unutar granica boli. 

Ukoliko se radi o blažem stanju dovoljno je da pacijent odmara i izbjegava aktivnosti koje uzrokuju bol u predjelu lakta

Fizikalna terapija u liječenju medijalnog epikondilitisa

Osnovni način tretiranja medijalnog epikondilitisa je upravo fizikalna terapija. Njezin je cilj osigurati potpuno i bezbolno kretanje zgloba lakta. Više terapijskih metoda mogu olakšati tegobe, a one uključuju terapiju ultrazvukom, elektroterapiju i laser te udarni val. Iako, nijedna konzervativna ili operativna metoda liječenja ne daje stopostotne rezultate naglasak je, u ovom slučaju potrebno staviti na prevenciju.

Više od 50% ozljeda može se izbjeći pravilnim izvođenjem pokreta i kontrolom opterećenja kojem se izlažu mišići, a sve u cilju smanjenja umora i zamorenosti. Vodeće mjesto u prevenciji, ali i liječenju medijalnog epikondilitisa zauzimaju vježbe istezanja i ekscentrične vježbe. Kada osoba izvodi neki pokret ili aktivnost voljnom kontrakcijom mišića,  njihova vlakna se skraćuju.

Iz tog razloga su vježbe istezanja vrlo korisne, odnosno postupak istezanja vraća mišićna vlakna na dužinu na kojoj su bila prije kontrakcije te na takav način osigurava elastičnost mišića, njegovu fleksibilnosti i pospješuje koordinaciju. Sam proces istezanja je optimalno provoditi ujutro te prije i poslije treninga. 

Vježbe za jačanje mišića podlaktice također su od velike važnosti za stabilizaciju podlaktice, što se može postići vježbama kojima se uz mišiće podlaktice osnažuju i druge važne mišićne skupine. 

Prije izvođenja bilo kakve aktivnosti, bilo sportske ili profesionalne iznimno je bitno: 

• Izvesti zagrijavanje prije izvođenja aktivnosti
• vježbe istezanja provoditi prije i nakon aktivnosti
• steći naviku prekidanja ponavljajućih pokreta
• prilagoditi uvjete rada i sportske aktivnosti 
• educirati se o unutarnjim i vanjskim faktorima rizika

The post Golferski lakat ili medijalni epikondilitis appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Mehanizam nastanka ozljede gležnja

Najrizičniji sportovi od kojih se događa uganuće gležnja su košarka, odbojka i nogomet, ali i mnogi drugi sportovi koji uključuju trčanje i skakanje u osnovne pokrete i aktivnosti. Ozljeda može nastati i prilikom neopreznog hoda po neravnim terenima ili ukoliko dođe do pokliznuća na površinama prekrivenima ledom. 

Ovisno o ozbiljnosti ozljede, uganuće može biti popraćeno i značajnijim oštećenjem zglobne ligamentarne i koštane strukture gležnja. Mehanizam nastanka ozljede uglavnom je inverzija stopala (supinacijska trauma) odnosno njegovo zavrtanje prema unutra posebice u slučaju kada je gležanj u tom trenutku u položaju koji se formira prilikom stajanja na prstima.

Vrste i simptomi ozljede gležnja

Prilikom samog uganuća gležnja u ljudskom se organizmu može dogoditi cijeli niz mogućih ozljeda. Naravno, ukoliko do ozljeđivanja dođe, za pacijenta je najbolje da se radi o tek manjoj ozljedi ligamenta. Ipak scenarij može ići sve do kompliciranih unutar zglobnih promjena, pa i prijeloma koštanih struktura potkoljenice te kostiju tarzusa. 

Kod uganuća gležnja razlikuju se u tri stupnja ozljede ukoliko se u obzir uzmu jačina ozljede i posljedično, ozljeda ligamentarnih struktura gležnja. Navedeni stupnjevi dijele se na: istegnuće, djelomično puknuće i potpuno puknuće ligamenta, a u prikazu sa simptomima navedeni su kako slijedi: 

• Stupanj I (lakša ozljeda): istegnuće ligamenata bez makroskopskih znakova pucanja, prisutnost male otekline i boli koja se javlja na dodir, uključuje mali ili nikakav gubitak funkcije zgloba i nepostojanje mehaničke nestabilnosti zgloba.
• Stupanj II (srednje teška ozljeda): parcijalna ruptura ligamenata, popraćen umjerenim bolovima, pojava otekline i boli na dodir, pacijent gubi dio opsega pokreta te je prisutna blaga do umjerena nestabilnost.
• Stupanj III (teška ozljeda): kompletna ruptura ligamenata, pojava otekline većih razmjera, hemoragija, prisutna izrazita bol na dodir, pacijent gubi opseg pokreta, te je prisutan značajni gubitak funkcije te nestabilnost.

Strukture koje najčešće ozljeđujemo prilikom uganuća gležnja

• ATFL (prednji talo-fibularni ligament)
• CFL (Calcaneo-fibularni ligament),
• Deltoidni ligament
• IATFL (Inferior anterior tibio-fibularni ligament)

Najčešće dolazi do stradavanja ATFL-a (prednji talo-fibularni ligament) koji može biti ozlijeđen u kombinaciji sa CFL-om (Calcaneo-fibularni ligament) no i drugim strukturama.

U lateralnom (vanjskom) kompleksu gležnja nalaze se i tetive mišića m.peroneus longus i m.peroneus brevis koje također mogu biti uključeni u ozljedu.

Od koštanih struktura najčešće dolazi do avulzijskih trauma na hvatištu ligamenta, no može doći i do većih oštećenja, najčešće fraktura (puknuća) maleola fibule.

Diferencijalna dijagnostika kod uganuća gležnja i preporuke za liječenje

Kako bi se isključilo postojanje drugih ozljeda osim one lateralnog ligamentnog kompleksa te se utvrdila dijagnoza, provode se metode diferencijalne dijagnostike. Postoje dva osnovna cilja postupaka dijagnoze, prvi cilj je isključenje postojanja frakture (RTG pretraga), a drugi se odnosi na otkrivanje ozljeda ligamenata i ostalih struktura. 

Dijagnostički ultrazvuk zlatni je standard u dijagnostici mekih izvan zglobnih struktura te ga najčešće koristimo u dijagnostici i evaluaciji ozljeda nakon uganuća gležnja.

Ozljede koje nastaju uganućem gležnja, a podijeljene u tri stupnja, prvenstveno se liječe konzervativnim metodama. Posebice kada se radi o ozljedi lateralnog ligamentnog kompleksa u I. i II. stupnju. Ukoliko se radi o III. stupnju ozljede, preporuke za liječenje mogu biti nešto drugačije. 

Naime, neki stručnjaci u tom stadiju za pacijente mlađe od 40 godina savjetuju operativno liječenje dok se starijim pacijentima preporuča nastavak konzervativnog liječenja. Odluka o nastavku liječenja svakako treba biti individualna i ona ovisi o više faktora kao što su dob, težina, stabilnost gležnja, aktivnost pacijenta…. .

Fizioterapija uganuća gležnja

Temeljem obavljenih pregleda i anamneze pacijenta fizioterapeut kao stručna osoba procjenjuje stupanj i ozbiljnost ozljede te daje prognozu stanja i određuje vrstu fizioterapije. Cilj je svake fizioterapije uganuća gležnja osigurati potpuni oporavak pacijenta, ali i prevenirati nastajanje nove ozljede.

PRICE metoda preporučena je kao tradicionalna metoda liječenja uganuća, a sastoji se od: 

• Zaštita (Protection) – Smanjiti i rasteretiti oslonac na ozlijeđenu nogu. 
• Odmora (Rest) – vrlo je važan za ozlijeđeni zglob kako bi se ozlijeđeno tkivo zaštitilo od daljnjeg ozljeđivanja. To ne podrazumijeva ležanje već doziranu aktivnost u granicama boli.
• Krioterapije (Ice) – primjenjuje se za smanjivanje reakcije tkiva na traumu. Primjena ledenih obloga smanjuje osjećaj boli i ograničava oteklinu i to na način da smanjuje protok krvi na ozlijeđenome mjestu. 
• Kompresije (Compresion) – cilj kompresije je proširenje hematoma na veću površinu, a čime se poboljšavaju uvjeti resorpcije. U tu svrhu, najčešće se primjenjuje elastičan zavoj koji se omata od korijena prstiju stopala do iznad sredine potkoljenice. Pritisak postavljenog zavoja mora biti ravnomjeran te ne smije ometati cirkulaciju.
• Elevacija (Elevation) – podrazumijeva se postavljanje ozlijeđenog ekstremiteta 10 do 25 cm iznad razine srca, što olakšava vensku i limfnu drenažu, a čime se omogućuje smanjenje otekline i resorpcija hematoma.

Procedure fizikalne terapije koje najčešće koristimo su u akutnoj fazi magnetna terapija, laser, TENS i radiofrekvencija, ovisno o procjeni fizioterapeuta. Dugoročno, bitno je prevenirati nestabilnost gležnja ciljanom medicinskom gimnastikom. Koristimo vježbe za poboljšanje balansa i proprocepcije, kao i vježbe snaženja. Na taj način jačamo strukture koje će gležanj držati stabilnim i spriječiti ponovno ozljeđivanje.

Ozljeda gležnja uganućem, nikako ne bi smjela proći bez rehabilitacije, bez obzira radi li se blagoj i bezazlenoj ozljedi. Zbog činjenice da se radi o ozljedi koja je u 80% slučajeva sklona ponavljanju, bitno je da se tretira na vrijeme i adekvatno. 

Zaključak

Iako ponekad uganuće gležnja „prohodamo“ i ne potražimo pomoć stručnjaka, ozljede mekih tkiva koje nastaju mogu ostaviti dugoročne posljedice. Prvenstveno se radi o nestabilnosti gležnja, boli no i budućim ozljedama.

Stoga, ukoliko ste uganuli gležanj, potražite pomoć fizioterapeuta koji će znati procijeniti stanje vašeg gležnja, napraviti dijagnostiku te preporučiti fizikalnu terapiju kako bi se posljedice ozljede svele na minimum. 

The post Uganuće gležnja appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Karakterisitke bolesti

Za bolest je karakterističan cilindričan oblik zglobova uz zadržane konture, ali djelomično izbrisan reljef mišićnih grupa i kože, a klinički simptomi vidljivi su već pri rođenju. Prvi su bolest opisali Otto i Retard početkom 20 stoljeća.

Uzroci nastanka Artogripoze

Postoji više objašnjenja oko uzroka i nastanka artrogripoze, a neki od njih su: neurogeni, primarne mišićne promjene, promjene intraamnionskog pritiska, hormonalne smetnje i dr.

Većinom se spominje neurogena teorija po kojoj se distrofične promjene počinju kod artrogripoze javljati još u fetalnom razdoblju. Tada dolazi do neurogenog nastanka oštećenja efektornog organa.

Patohistološki nalaz sličan je nalazu kod progresivne mišićne distrofije, s označenom hipertrofijom sarkoplazme na koju se nastavlja atrofija i na kraju degenerativne promjene s fibrozom. Zbog toga mišići slabije reagiraju na mišićnu elektrostimulaciju, a tetivni refleksi mogu biti odsutni.

Ta mišićna degeneracija uzrokuje skraćenje mišića, iz čega proizlaze kontrakture zglobova. Gubi se normalna funkcija mišića u kojima postoji disbalans u razvoju između agonista i antagonista te dolazi do pojave kontraktura. Tek kasnije javljaju se promjene i u zglobnim čahurama koje samo dodatno kompliciraju i otežavaju stanje pacijenta.

Klinička slika kod artrogripoze

U kliničkoj slici artrogripoze odmah nakon rođenja uočavaju se fleksijske i ekstenzijske kontrakture zglobova uz deformaciju ručnih zglobova. Kukovi su obično u flekso-aduktornoj kontrakturi te su često iščašeni, a stopala su najčešće u ekvinovarusu.

Često nedostaju i patele. Rameni zglob je u adukcijskoj kontrakturi, lakat ekstendiran a šaka flektirana i pronirana dok su prsti u fleksijskoj kontrakturi. Osim ovakve cjelokupne slike artrogripoze, ona se može javiti i pojedinačno tako da mogu biti zahvaćeni samo neki zglobovi, pa čak i nesimetrično. Često se javlja i u kombinaciji sa nekim drugim bolestima kao što su Marfanov sindrom, sindaktilija, polidaktilija… .

Liječenje pacijenta oboljelog od artrogripoze

Liječenje pacijenta oboljelog od artrogripoze je vrlo dugotrajno i kompleksno

Liječenje pacijenta oboljelog od artrogripoze je vrlo dugotrajno i kompleksno. Sa terapijom treba početi u najranijoj dobi, odmah nakon rođenja, a osnovni cilj je pokušati osposobiti bolesnika za samostalno kretanje i hvat šakom.

Rehabilitacija uključuje i procedure kojima možemo utjecati na jačanje mišićne snage, kao i procedure medicinske gimnastike kojom pokušavamo dobiti povećanje opsega pokreta. Ponekad se primjenjuje i operativno liječenje, najčešće u svrhu korekcijskih operativnih zahvata kao što je recimo ispravljanje ekvinovarusa.

IZNIMNO JE VAŽNO KONSTANTNO I SVAKODNEVNO PROVOĐENJE MEDICINSKE GIMNASTIKE SA KOJOM TREBA POČETI ODMAH NAKON ROĐENJA.

The post Artrogripoza – prirođena bolest mišića appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Danas razlikujemo dvije osnovne podjele skolioza i to na nestrukturalne i strukturalne.

Nestrukturalne skolioze

Nestrukturalne skolioze mogu nastati i kao posljedica :

• kraće jedne noge
• akutnog i dugotrajnog išijasa
• dugotrajnijeg i češćeg nošenja torbe ili predmeta na jednom ramenu
• genetski razlozi
• brzo izrastanje
• oftamoloških problema…

Rješavanjem ovih poteškoća najčešće dolazi i do rješavanja problema skolioze.

Strukturalne skolioze

Strukturalne skolioze ne predstavljaju samo deformaciju kralježnice u frontalnoj ravnini. Naime one su često udružene i sa deformacijama u sagitalnoj ravnini pa možemo govoriti o kifoskoliozi (kada postoji pojačana kifozaistog dijela) odnosno lordoskoliozi (kada postoji pojačana lordoza ).

Strukturalna je skolioza zbog rotacije kralježnice i torzije kralježaka uvijek praćena asimetrijom trupa, odnosno pojavom grbe straga na leđima na strani konveksiteta krivine, a kako je toraks cjelina dolazi i do pojave grbe sprijeda na strani konkaviteta krivine.

Današnji način života, sjedenje i nedovoljna fizička aktivnost sve češće u mladih ljudi dovodi do različitih poteškoće koje dugoročno mogu prouzročiti zdravstvene probleme. Jedan od tih problema je i pojava lošeg posturalnog držanja, a posljedično i pojava strukturalne skolioze. 

Skoliotična držanje najčešće započinju upravo uslijed slabosti paravertebralnih mišića (mišića položenih uz kralježnicu), odnosno njihovog disbalansa kao i odnosa u jakosti mišića leđa i trbušnog pojasa.  

Najčešće dolazi do pojave iskrivljenja odnosno strukturalnog zavoja na jednom djelu kralježnice i to iskrivljenje nazivamo primarnim zavojem odnosno primarnom krivinom. Kako bi tijelo moglo izbalansirati primarnu krivinu ono se prilagođava i tada nastaje i sekundarna krivina koja je položena na suprotnu stranu od primarne. Tada kralježnica počinje izgledati kao slovo S

Klinička slika i procjena skolioze

Kliničku procjenu za postojanje skolioze vršimo primjenom testa preklona. Bolesnika prvo promatramo u stojećem uspravnom stavu. I kod postojanja skolioze ne moramo zamijetiti odmah samu skoliotičnu krivinu već zamjećujemo asimetriju trupa. Na strani konveksiteta krivine rame će biti više položeno i lopatica više odvojena od trupa te kranijalnije položena, a bok na istoj strani spušten.

Ukoliko kod testa pretklona pregibom ova asimetrija nestane onda govorimo o nestrukturalnoj odnosno posturalnoj skoliozi , u suprotnom došlo je do strukturalnih promjena.

Skolioze dijelimo i prema vremenu nastanka

– infantilne skolioze – javljaju se u prve tri godine života
– juvenilne skolioze – razvijaju se između treće godine i početka puberteta
– adolescentne skolioze – pojavljuju se početkom puberteta i traju do postizanja koštane zrelosti
– adultne skolioze – javljaju se kod odraslih ljudi nakon koštane zrelosti

Kod postavljanja dijagnoze najčešće se osim kliničkog pregleda vrši i RTG obrada na kojoj možemo dobro vidjeti i izmjeriti krivine kralježnice, pa i predvidjeti prognozu rehabilitacije.

Cobbov kut

Jedna od vrlo objektivnih metoda mjerenja iskrivljenja kralježnice je sigurno određivanje Cobbova kuta. Cobbov kut mjeri se putem RTG snimke kralježnice i to na slijedeći način. Izaberemo najkaudalniji kralježak kod kojega je donja ploština nagnuta prema konkavitetu krivine, i na tu ploštinu se povuće okomica. 

Zatim nađemo najkranijalniji kralježak kod kojega je gornja ploština nagnuta prema konkavitetu krivine i povuče se okomica. Mjesto gdje se okomice spajaju govori nam o cobbovom kutu odnosno o stupnju iskrivljenosti (skolioze) kralježnice. 

• Do 30 stupnjeva Cobbovog kuta dozvoljava se slobodniji režim liječenja. Preporučuje se intezivno vježbanje, bavljenje sportom osobito plivanje, koriste se elektrostimulatori i slično.
• Od 30-50 stupnjeva Cobbovog kuta zahtjeva iznimno vježbanje no i uključenje steznika (Milwaukee) koji se nosi kako bi se i fizički djelovalo na ispravljanje kralježnice.
• Skolioza kod koje kut prelazi 50 stupnjeva po Cobbu najčešće zahtjeva operativno liječenje.

Liječenje skolioza

Najbolji i najkvalitetniji način rješavanja problema skolioze je medicinska gimnastika. Ona uključuje svakodnevno vježbanje ciljanih vježbi za trup i kralježnicu, plivanje i bavljenje sportom.

Osnovni cilj je ojačati mišićne strukture uz kralježnicu i trup. Jačanje mišića na strani krivine povući će kralježnicu prema središnjoj ravnini. Ovaj proces je dugotrajan i potrebno je puno rada i truda da bi se rezultati postigli no uspjeh je zagarantiran. 

Posavjetujte se sa fizioterapeutima koje su najbolje vježbe za Vas, a neke od vježbi za kralježnicu možete vidjeti ovdje: Vježbe za kralježnicu

The post Skolioza – iskrivljenje kralježnice appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Radi se o patološki poremećenom procesu lokalnog cijeljenja praćenog distrofijom, i atrofijom mekih tkiva i kosti. Sindrom se javlja nakon ozljede ili operativnog zahvata.

Nastajanje Sudeckova sindroma (distrofije)

Smatra se da u nastajanju Sudeckova sindroma može sudjelovati više različitih faktora kao što su:

• poremećaj neuro vegetativnog i endokrinog sustava
• upale
• poremećaji lokalne cirkulacije (zbog kompresije sadrenog zavoja )
• poremećaji acidobazične ravnoteže
• neaktivnost

Klinička slika Sudeckova sindroma (distrofije)

1. stadij Sudeckova sindroma ili stadij upale karakterizira u prvom redu bol koja se javlja ne samo pri opterećenju i pokretu nego i u mirovanju. Koža je otečena nategnuta sjajna i topla, pojačano se znoji, a gibljivost zglobova je smanjena. Laboratorijski nalazi ne pokazuju tipičnih promjena, a obično nema ni otekline limfnih čvorova. Radiološki nalaz pokazuje znakove osteoporoze, prije svega na malim kostima

2. stadij Sudeckova sindroma ili stadij distrofije karakterizira i dalje prisutnost boli i početnih kontraktura zglobova sa atrofijom muskulature. Oteklina mekih tkiva nestaje, lokalna hiperemija pretvara se u hladnoću, a koža je obojena lividno plavo. Radiološki se nalazi difuzna mrljasta osteoporoza.

3. stadij Sudeckova sindroma ili stadij atrofije: funkcija narušenog uda bitno je narušena, sve do neupotrebljivosti. U toj fazi bolesti boli nisu uvijek prisutne, meka tkiva su atrofična, a koža blijeda i bez oteklina. Radiološki se nalazi izražena osteoporoza a zglobne pukotine mogu biti sužene.

Liječenje Sudeckova sindroma ili distrofije

Liječenje Sudeckova sindroma ovisi o stadiju u kojem se bolest nalazi. Važno je liječenje započeti što ranije.

1. stadij akutne upale

Imobilizacija u povoljnom položaju ekstremiteta, u dobro postavljenoj sadrenoj longeti smatra se prvom I najvažnijom mjerom. Primjena antiflogistika I analgetika smiriti će upalu I bol. Na tonus krvnih žila djeluje se preparatima divljeg kestena I Hiderginom, a primjena Calcitonina pokazala je povoljne rezultate. Od fizikalnih procedura u ovoj fazi dolaze u obzir ultrazvučna terapija, interferentne struje, te krioterapija.

2. stadij kronične upale i distrofije

Strogo mirovanje je indicirano jedino kod jakih boli I povećanja edema. U ovom stadiju ne treba očekivati rezultate od medikamentozne terapije. Počinje se sa laganim vježbama istezanja do granice boli čemu prethodi krioterapija, a može s koristiti I hidroterapija. Također se i ultrazvuk pokazao kao kvalitetno rješenje.

3. stadij atrofije.

U ovom stadiju nastojimo popraviti funkciju oštećenog ekstremiteta, iako često sa minimalnim rezultatom. Primjenjuje se fizikalna terapija u vidu izmjeničnih kupki, iontoforeza masaža i funkcionalna terapija.

The post Sudeckov sindrom ili Sudeckova distrofija appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Što je Osgood-Schlatter-ova bolest

Korištenje steznika i ortoza za koljeno treba dogovoriti sa stručnjakom, a nikako ih aplicirati po vlastitom nahođenju.

Na mjestu hvatišta tetive za kost postoji koštana izbočina ili kvrga, koju je vrlo lako napipati ispod samog koljena, jer se nalazi plitko ispod kože. U djece koja još nisu završila rast, ta ista koštana kvrga nije kompletno srasla sa goljeničnom kosti, već je između njih umetnuta vrlo tanka hrskavična ploča.

Njena svrha je omogućiti daljnji rast same kosti i spomenute kvrge, pa tako i rast djeteta, odnosno rast mišića i tetive.

Kod preopterećenja na tom dijelu sustava za pokretanje, pretjeranog trčanja, skakanja i općenito intenzivne sportske aktivnosti, može doći do iznimno jakih sila vučenja koje tetiva prenosi na koštanu kvrgu, pa samim tim i na hrskavičnu ploču.

U neke djece cijela ta situacija može rezultirati upalom hrskavične ploče uz prateće bolove i nemogućnost hodanja nizbrdo, trčanja ili skakanja. To stanje naziva se i Osgood-Schlatter-ova bolest.

Fizikalna terapija kod Osgood-Schlatter-ove bolesti

Od velike je važnosti odmah prepoznati ovo oboljenje. Kod malih se sportaša ono često previdi ili zanemari, a može se i zamijeniti sa bolovima kod pada na koljeno. To se posebno događa u sportovima poput odbojke i rukometa, gdje su padovi sastavni dio igre.

Kada se dijagnosticira, nužno je odmah smanjiti intenzitet sportske aktivnosti, a u nekim je slučajevima i potpuno ukinuti. Zatim slijedi protuupalna terapija, u kojoj je najefikasniji upravo led. Često se primijenjuju i neke metode fizioterapije poput magnetoterapije, elektroterapije, a u kasnijoj fazi i laser.

Najvažnije nastojati otkriti je li nešto van samog sustava za opružanje koljena i prirođene preosjetljivosti na sile vučenja uzrokovalo ovakvu upalu.

Plodno tlo za ovu ozljedu može pripraviti cijeli niz stvari, od sportskih aktivnosti na tvrdoj podlozi, preko neadekvatne obuće, preintenzivnog trenažnog procesa, neredovitog treniranja, pa sve do skraćenih mišića uslijed brzog rasta, spuštenih svodova stopala ili nepravilne tehnike trčanja ili skoka.

Povratak u sportsku aktivnost kod Osgood-Schlatterove bolesti

Nakon što je smiren ili barem ublažen prvotni upalni proces, proces daljnjeg liječenja identičan je onome u skakačkog koljena. Važno je u kontaktu sa trenerom prekontrolirati tehniku trčanja i skoka. Treba odrediti maksimum opterećenja koje ozlijeđeni adolescent može podnijeti bez da se dodatno ozlijedi.

Sam povratak u sportsku aktivnost treba biti iznimno polagan, uz redovite kontrole liječnika specijaliste i fizioterapeuta. Isto tako, valja biti vrlo strpljiv u cijelom tom procesu.

Jednom započeti upalni proces smiruje se vrlo polagano, pa cijelo liječenje može potrajati i više mjeseci. Korištenje steznika i ortoza za koljeno treba dogovoriti sa stručnjakom, a nikako ih aplicirati po vlastitom nahođenju.

Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr

The post Osgood-Schlatter sindrom appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.