Prezentacija boli u peti se ne svodi samo na petni trn kako to većina trkača misli. Prvo treba razlučiti u kojem dijelu pete se javila bol.

Petna kost (kalkaneus) služi između ostalog kao hvatište za dvije trkačima izuzetno važne anatomske strukture. Sa stražnje strane za kalkaneus se hvata Achillova tetiva, a sa donje strane plantarna aponeuroza. Stoga su i bolni sindromi pete kod maratonaca vezani upravo uz ove dvije strukture.

U ovom članku opisati ćemo stanja koja mogu uzrokovati bolove u stražnjem dijelu pete.

BOLOVI U STRAŽNJEM DIJELU PETE

Ukoliko imate bol u stražnjem dijelu pete tada treba misliti na:

• Retrokalkanealni burzitis – upala sluzne vreće koja se nalazi između Achillove tetive i kalkaneusa
• Achillovu tendinozu (tendinitis) – upala Achillove tetive
• Haglundov sindrom – ako su retrokalkanealni burzitis i Achillova tendiniza prisutni u isto vrijeme i na istom stopalu
• Kalkanealni apofizitis/entezitis – upala na mjestu insercije Achillove tetive na kalkaneus  

RETROKALKANEALNI BURZITIS

To je vrlo čest problem bolne pete kod trkača, međutim rijetko se dijagnosticira jer se često pogrešno zamijeni sa tendinozom Achillove tetive. Burza je mala vrećica s tekućinom koja se nalazi između petne kosti i Achillove tetive. Kod pretreniranja dolazi do upale burze.

Simptomi i znakovi retrokalkanealnog burzitisa:

• bol u stražnjem dijelu pete pogotovo pri trčanju uzbrdo ili na mekim podlogama (zemlja)
• oticanje i bolna osjetljivost na dodir stražnjeg dijela pete zbog čega je ponekad problem obuti cipelu ili tenisicu.
• istovremenim pritiskom prstiju sa obje strane pete straga možemo osjetiti spužvastu konzistenciju

Liječenje retrokalkanealnog burzitis:

• odmor
• aplicirati led, ne direktno na kožu (preko zavoja ili krpe), 2x15min s 10 minuta pauze
• ibuprofen 400mg 3×1
• ultrazvučna fizikalna terapija pokazala se vrlo korisnom zbog skraćivanja procesa ozdravljenja
• interferentne struje
• blokade (steroidne lokalne injekcije) su moguća opcija kod vrlo jakih bolova, ali nakon  injekcije je potreban 48-satni apsolutni odmor. Napominjem da se blokade primjenjuju iznimno i ako je ikako moguće bolje ih je izbjegavati pogotovo na donjim ekstremitetima, jer višekratne aplikacije mogu dovesti do slabljenja tetive, a time i do njezine rupture
• u rijetkim slučajevima je potrebna operacija

ACHILLOVA TENDINOZA (TENDINITIS)

Achillova tetiva je velika tetiva koja se nalazi na stražnjoj strani gležnja. Ona spaja velike mišiće lista potkoljenice (gastrocnemius i soleus) s petnom kosti. Tetiva postaje upaljena nakon dugotrajnog izlaganja opetovanoj mikro traumi. Smatra se da ova ozljeda čini 15% svih trkačkih ozljeda i bolne pete.

Glavni uzrok je također pretreniranost. Osim toga pretjerana pronacija je također vrlo važan predisponirajući faktor. Kod nje dolazi do izvrtanja stopala prema unutra što uzrokuje micanje tetive lijevo-desno, njezinu iritaciju, a time i upalu.

Simptomi i znakovi akutne upale:

• bol duž tetive tijekom vježbanja u području Achillove tetive (stražnji strana donjeg dijela potkoljenice, stražnji dio gležnja i stražnji dio pete)
• crvenilo kože iznad tetive
• pritiskom prstiju na tetivu mogu se osjetiti krepitacije (struganja) dok mičete stopalo gore- dolje.

Ako zanemarujete ove znakove dulje vrijeme (nekoliko tjedana) tada ćete vjerojatno razviti kroničnu upalu Achillove tetive kod koje su vrlo mali izgledi za izliječene.

Simptomi i znakovi kronične upale:

• bol u tetivi postoji i u mirovanju pogotovo ujutro, s time da se bol pojačava pri hodanju uzbrdo ili po stepenicama.
• trajanje simptoma nekoliko tjedana

Liječenje Achillove tendinoze:

• odmor
• led lokalno, ne direktno na kožu 2x15min, 10min pauze
• ibuprofen 400 3×1
• umetanje petnog uloška u tenisicu da rasteretimo odnosno smanjimo naprezanje Achillove tetive
• stavljanje tapinga (trake) na stražnji dio pete i donji dio potkoljenice koja služi kao potpora tetivi
• ako je stanje loše u obzir dolazi čak i imobilizacija sadrenom longetom
• udarni val
• interferentne struje
• ultrazvučna fizikalna terapija
• sportska masaža sprečava nastanak priraslica

HAGLUNDOV SINDROM

Kada dvije prethodno opisane ozljede (retrokalkanealni burzitis i Achillova tendinoza) perzistiraju zajedno u isto vrijeme na istom stopalu tada to nazivamo Haglundovim sindromom.

Osim simptoma koji su prethodno navedeni obično je prisutna i petna kvrga sa stražnje strane, zadebljanje, koje nazivamo egzostozom – zna biti toliko veliko da trkači moraju kupovati tenisice 1-2 broja veće.

Liječenje Haglundovog sindroma:

Ako ne reagira na konzervativno liječenje, koje je prethodno opisano, tada je operacija neizbježna (skidanje petne kvrge i reparacija Achillove tetive).

APOFIZITIS PETNE KOSTI

Uglavnom se javlja kod djece koja rano počinju sa trčanjem (između 8-15 godine). Stanje je inače često kod djece koja imaju jako ubrzani rast, pa kako kosti postaju sve veće mišići i tetive postaju sve napetije.

Na mjestu insercije Achillove tetive na petnu kost dolazi do upale pri čemu dolazi do tzv. mrvljenja petne kosti.

Simptomi:

• bol u peti sa stražnje strane pri hodanju ili trčanju
• kvrga na stražnjoj strani pete može, ali i ne mora biti prisutna
• napeti mišići stražnjeg dijela potkoljenice (soleus i gastrocnemius)

Liječenje:

•     odmor
•     led
•     longeta ili gips
•     interferentne struje
•     ultrazvučna fizikalna terapija  

Kao što možemo vidjeti iz opisanih ozljeda, bol u peti može imati više razloga. Svaka od navedenih ozljeda zahtjeva obavezan posjet vašem izabranom liječniku ili fizioterapeutu koji će dalje s obzirom na težinu ozljede odlučiti o potrebi fizikalne terapije ili eventualnoj ortopedskoj konzultaciji.

Dr. Inolav Blažeković

The post Bolovi u peti kod sportaša appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Preponska je bol tek simptom, te neizostavno zahtjeva pregled specijaliste i uspostavljanje točne dijagnoze. Naime, u jednom izuzetno malom prostoru nagurali su se mnogi važni organi, te je bitno što ranije otkriti koji od njih prvi probleme, te ih potom adekvatno i liječiti.

Laički i stručno-medicinski termin „prepona“ znaju se u praksi dosta razlikovati. Zbog toga se često događa da prethodno opisana kao „preponska bol“, na kraju postane bol u kuku, vrhu zdjelice ili trbušnim mišićima.

Zbog toga ćemo ovdje proći neke od mogućih uzroka bolova u preponskoj regiji, te ih razlikovati od „bolne prepone“ što je naziv koji se odnosi na kroničnu upalu ili ozljedu jedne skupine mišića natkoljenice.

Uzroci bolova u preponi

Osteitis pubis

Osteitis pubis, odnosno upala spoja pubičnih kosti s prednje strane zdjelice, može imati različite uzroke. Najčešći uzrok je intenzivna sportska aktivnost, kao što je nogomet ili tenis u kojima je prisutna česta i nagla promjena pravca kretanja kod koje dolazi do malih pomaka u simfizi, odnosno spoju zdjelice.

Karakterizirana je bolovima na samoj simfizi, ali bol može prelaziti i u trbušni zid, te u prepone i kuk, što može otežati postavljanje adekvatne dijagnoze. Ona se pojačava kod kašljanja, fizičke aktivnosti, ležanja na boku, te podizanja trupa ili noge iz ležećeg položaja.

Liječenje ovog sindroma može trajati od nekoliko tjedana, do nekoliko mjeseci, a sastoji se od širokog dijapazona fizioterapijskih metoda, protuupalnih lijekova, pa sve do vježbi snage za trbušnu muskulaturu sa ciljem stabilizacije tog koštanog spoja. Rijetko, i to kod izuzetno upornih upala operativni zahvat dolazi u obzir.

Od dijagnostike, ultrazvuk ili magnetska rezonanca (pored kliničkog pregleda), najbolje su rješenje.

Ozljede trbušnih mišića

Ozljede trbušnih mišića, te njihovih tetiva relativno su česta pojava u sportaša. Rezultat su mnogih faktora od kojih posebno ističem lošu fizičku pripremu, nerazmjer u snazi mišića trbuha i butine (naročito u nogometaša), te neliječene kronične upale tetivnih pripoja butnih mišića (s kojima vrše zajedničku funkciju).

Ozljede mogu varirati od istegnuća samog mišića, djelomične rupture, pa sve do kroničnih upalnih procesa na prijelazu mišića u tetivu ili njenom hvatištu za kost. Za adekvatnu dijagnozu najvažniji je pregled specijaliste, a od pomoći može biti i ultrazvuk.

Liječenje je zasnovano na fizioterapijskim procedurama, sa naglaskom na vježbama jačanja i istezanja. Ono može trajati od jednog tjedna do više mjeseci a u zavisnosti od tipa i veličine ozljede ili upalnog procesa.

Lumbalna kralježnica

Lumbalna kralježnica, odnosno poremećaj u njoj koji uzrokuje pritisak na živac (poput hrskavične hernije) može uzrokovati širenje bolova u preponu. Ponekad je prilično teško utvrditi točnu dijagnozu, a u njenom postavljanju magnetska rezonanca je od velike su pomoći. Liječenje je zasnovano na pokušaju smanjivanja pritiska na živac i to masažom, manipulativnom terapijom (kiropraktikom), te vježbama za snaženje trbušno-leđnog zida u svrhu stabilizacije tog segmenta kralježnice.

Ingvinalna hernija

Ingvinalna hernija, ili preponska kila čest je uzrok boli u toj regiji. Nastaje na mjestu hvatišta trbušnih mišića za zdjelicu i to na slaboj mišićnoj zoni. Ona u stvari predstavlja izbočenje sadržaja trbušne šupljine (najčešće dijela crijeva). Ovo je stanje nespojivo sa intenzivnim sportskim aktivnostima i za povratak u njih zahtjeva operativni zahvat. No dijagnozu i odluku o daljnjoj terapiji valja prepustiti liječniku specijalisti.

Osim nabrojanih i mnoga druga stanja ili bolesti, naročito unutarnjih organa, poput reproduktivnih, urinarnog trakta ili probavnog sustava može uzrokovati bolove u široj preponskoj regiji. Stoga je brza i adekvatna dijagnostika, a potom i propisno liječenje od velike važnosti.

Bolna prepona

Bolna prepona u užem smislu označava ozljedu ili upalni proces u predjelu mišića primicača noge, ili adduktora kako ih u struci zovemo. Poimence, ovdje mislimo na njih pet: adductor magnus, adductor brevis, adductor longus, gracilis, te pectineus.

Svi ti mišići, imaju osnovnu zadaću primicanja noge jednu prema drugoj. U svakodnevici i sportskim aktivnostima igraju glavnu ulogu kod bočnog kretanja, no isto tako izvršavaju cijeli niz drugih funkcija poput stabilizacije kuka pri hodanju, trčanju i stajanju.

Pomažu glavnim mišićima noge pri penjanju uz i niz stepenice, a u posljednje vrijeme otkrivamo i njihovu ulogu u stabilizaciji donjeg dijela kralježnice. Sve u svemu, izuzetno zaposlena mišićna skupina, što ju izlaže opasnostima od mnogih ozljeda.

Preponski su mišići češće izloženi ozljedama koje uključuju bočna kretanja, česte promjene brzine i smjera, te udarce nogom, poput nogometa, rukometa, košarke, te borilačkih vještina. Rjeđe je ova mišićna skupina u opasnosti kod jednostavnih i jednosmjernih kretnji kao što su trčanje i sprint. No i nesmotren pokret pri hodu, naročito pokliznuće, može izazvati iste probleme nesportašima.

Pri nastupu preponske boli, sportaši obično opisuju samo neposredan pokret ili događaj koji je uzrokovao bolnost, koja češće nastupa naglo, a rjeđe postupno, pojačavajući se od slabe ili umjerene prema jakoj. Ipak, danas smatramo da za većinu ne kontaktnih mišićnih ozljeda mora postojati prethodno povišen mišićni tonus(napetost u mirovanju).

Uzroci povećanja napetosti mogu biti raznoliki, te ih valja razlučiti i ukloniti zajedno sa liječenjem same ozljede. Preponski mišići mogu se oštetiti u tijeku samog mišića, na njegovom prelasku u tetivu, mogu puknuti sama tetivna vlakna, ili dolazi do ozljede hvatišta tetive za kost. Izuzetno rijetko može posve puknuti cijeli mišić ili tetiva.

Svako od tih stanja ima ponešto različit režim liječenja, pa je stoga važno precizno odrediti mjesto i veličinu oštećenja, kao i mišić ili mišiće koji su oštećeni. Osim pregleda koji uključuje određivanje točne lokacije bolnosti na palpaciju, te testove istezanja i snage, poželjno je učiniti i ultrazvučnu dijagnostiku.

Liječenje preponske boli

Liječenje, koje se sastoji od dva dijela (ako nije riječ o potpunom puknuću bilo kojeg mišića, što može zahtijevati operativni zahvat). Prije svega valja smanjiti primarnu bolnost.

Ultrazvučna dijagnostika predstavlja prvi izbor u dijagnostici preponske boli

U prvih nekoliko dana mirovanje je više nego poželjno, nakon čega nastupa fizioterapija u punom obimu u nastojanju da smanji upalu i ubrza cijeljenje tkiva. U isto vrijeme započinje i funkcionalno liječenje specifičnim vježbanjem.

U početku ono je usmjereno na povećanje snage i poboljšanje istezljivosti ozlijeđene mišićne skupine. Kasnije je važno sanirati i stanje u široj regiji, što se, nažalost i danas rijetko čini, a što je i razlogom ponavljanja ozljeda, a potom i stvaranja stanja koje zovemo i kroničnom bolnom preponom.

Snaga mišića trbuha, donjeg dijela leđa, butine, te njihov balans i istezljivost, osnovni su preduvjet za konačnu sanaciju ovog neugodnog stanja, te garancija dobro sprovedene prevencije. Isto je tako važno nakon završene rehabilitacije sprovesti punu fizičku pripremu i polagani povratak sportaša u puno trenažno opterećenje, jer se i prebrzim povratkom mogu ponovo pojaviti bolovi, te nove ozljede.

Kronični bolovi u preponi

Kronična bolna prepona stanje je koje u podlozi ima djelomično degeneriranu tetivu, a kao posljedicu dugo prisutnog i loše liječenog upalnog procesa. Ono je izuzetno teško za sanaciju, a u konačnici može rezultirati i odustajanjem od sportskih aktivnosti, kao i operativnim zahvatom.

Osim svega toga valja naglasiti da se u praksi često vidi i kombinirana ozljeda preponskih i dijela trbušnih mišića, a sve poradi njihove zajedničke funkcije u određenim kretnjama ljudskog tijela u prostoru. Nije neobično da ozljeda trbušnih nastupi kao posljedica ozljede preponskih mišića i obrnuto. U cijelu dramu može se uključiti i gornje hvatište velikog butnog mišića (rectus femorisa), te dodatno zakomplicirati i onako ne baš jednostavno i brzo liječenje.

Stoga je vrlo važno ozljedu prepoznati odmah, te isto tako brzo započeti liječenje, a poradi svih mogućih komplikacija izbjegavati samoliječenje, te cijeli postupak oporavka sprovesti pod nadzorom liječnika specijaliste i vodstvom fizioterapeuta.

Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr

The post Bolna prepona – ozljeda prepone appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

BOLOVI USLIJED OZLJEDE – AKUTNA STANJA

Povrede ligamenata i meniska predstavljaju najčešće povrede koljenog zgloba. Najčešće nastaju kao posljedica prejakog opterećenja na koljeni zglob uslijed čega dolazi do pucanja dijela vlakana ligamenta ili pak cijelog puknuća, odnosno povrede meniska. Vrlo često dolazi do pucanja više struktura, recimo kod skijaša često dolazi do pucanja prednjeg križnog ligamenta u kombinaciji sa povredom meniska.

POSLJEDICE TAKVIH OZLJEDA SU:

• bolno i otečeno koljeno
• smanjeni opseg pokreta
• nestabilno koljeno
• nemogućnost oslonca na nogu

ŠTO NAPRAVITI OD DIJAGNOSTIKE?

Vrlo često se ljudi sa povredom koljenog zgloba naručuju na dijagnostički ultrazvuk. Ultrazvučnom dijagnostikom možemo prekontrolirati sve izvanzglobne strukture no to nije uvijek dovoljno. Naime teško je sa sigurnošću utvrditi dali je došlo do povrede križnih ligamenata pošto se oni nalaze dosta duboko i nisu dostupni ultrazvučnim pregledom. Puno bolji izbor je u tom slučaju magnetska rezonanca. Magnetskom rezonancom možemo sa sigurnošću utvrditi dali je došlo do povrede mekih struktura koljenog zgloba.

LIJEČENJE

Liječenje možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu kategoriju spadaju oni koji moraju operativno riješiti problem, a u drugu oni koji ne moraju (konzervativno liječenje). U svakom slučaju fizikalna terapija je potrebna svima. Od procedura koristimo UZV, laser, magnetoterapiju, elektrostimulaciju te individualne vježbe, ovisno o stanju.

KAKO SI SAM POMOĆI?

Treba naglasiti da je potrebno posjetiti liječnika ili fizioterapeuta kako bi se prvo utvrdilo o kakvom se problemu radi, i da li je potrebno napraviti nešto od dijagnostike, no ono što možete sami napraviti je slijedeće PRICE:

• • zaštititi nogu od daljnjih ozljeđivanja
  • držati nogu u povišenom položaju
  • 3-4 puta dnevno stavljati hladne obloge
  • odmor
  • staviti elastični zavoj kod hodanja.

The post Bolovi u koljenu appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Međutim, ako trkače pitate čega se najviše boje kod trčanja, tada je odgovor kod svih isti – ozljede.

Trkačke ozljede

Ozljeda je noćna mora svakog trkača, jer njezin nastanak podrazumijeva smanjenje opsega treninga, pa čak i prestanak trčanja na neko vrijeme, što za jednog trkačkog ovisnika znači proživljavanje prave apstinencijske krize. U nas se tada počinje uvlačiti nervoza zbog propuštenih kilometara koje inače odrađujemo sa zadovoljstvom i zbrajamo u našem dnevniku. Nestrpljivost koja nas tjera da prerano počnemo s treningom može biti kobna, jer to može značiti kronificiranje tegoba, odnosno produženje trajanja ozljede, a time i dugotrajnije liječenje. A upravo je u vrijeme trajanja ozljede najvažnije strpljenje. Ono će nam uštedjeti vrijeme povratka na stazu i omogućiti da ponovno, nakon određenog vremena rehabilitacije, možemo postupno povećavati intenzitet treninga te slobodno uživati u trčanju neozlijeđeni. Općenito gledajući, ako se lakša ozljeda na vrijeme uoči i na vrijeme tretira, ona će nestati u roku od nekoliko dana. Međutim, u slučaju neozbiljnog shvaćanja signala koje nam naše tijelo šalje, i daljnjeg forsiranja na već ozlijeđenom tkivu, nastat će teža ozljeda koja će trajati nekoliko tjedana ili čak mjeseci.

KAKO NASTAJU OZLJEDE?

Glavnina ozljeda kod trkača proizlazi iz pretjeranog treniranja. Stoga valja paziti da progresija tjedne kilometraže bude postepena, što je jedan od najvažnijih čimbenika napretka u trčanju bez ozljeda. Postupno povećavanje tjedne kilometraže znači porast u odnosu na prethodni tjedan od 10–15 % (npr. ako smo prethodni tjedan trčali 50 km, tada slijedeći tjedan možemo istrčati 55 km). U ovom se sigurno neće prepoznati tzv. «instant maratonci», koji imaju porast kilometraže iz tjedna u tjedan po 50 % (pa čak i 100 %), ruše osobne rekorde iz trke u trku, traju godinu do dvije i poslije ih više nema nigdje, jer dođe do ozljede koja ih trajno udalji od trčanja. Enormna povećanja kilometraže (50-100 %) u odnosu na prethodni tjedan gotovo neminovno dovode do ozljede. Klasičan primjer za to je stres fraktura koja nastaje kada pretjeranim treniranjem izazovemo zamor muskulature, koja više nije u stanju apsorbirati kompletan stres, pa se višak stresa prenosi na kost pri čemu na kosti nastane sićušna pukotina.

Jednolično treniranje

Osim pretjeranog treniranja, neke ozljede mogu proizaći i iz jednoličnog treninga pri kojem su određene mišićne grupe izložene jačem opterećenju od drugih. Stoga je vrlo važna raznovrsnost treninga. U tjednom trenažnom periodu trebamo imati brdski trening, trening brzine, dugi trening, a između svakog pojedinog tipa treninga preporuča se lagano kontinuirano trčanje, vožnja biciklom ili plivanje. Također se preporuča barem jedan dan u tjednu iskoristiti za odmor.

Ukoliko glavninu treninga odrađujemo na tvrdim podlogama, velika je vjerojatnost da ćemo nakon nekog vremena zadobiti ozljedu. Ako se podsjetimo na velike mjesečne kilometraže i pretvorimo ih u broj udaraca stopala o podlogu, tada vrlo jednostavno možemo zaključiti da je pametan izbor terena, odnosno podloge na kojoj treniramo, od velike važnosti. Osim atletskih staza, na kojima mi rekreativci rijetko trčimo, šumske (blago valovite) staze idealne  su za trening. Makadam,  također, nije loš izbor. Svakako, dvije najgore podloge za trčanje su asfalt i beton pa ako je ikako moguće na tim dvjema podlogama trčite jedino i isključivo na trkama. To je važan preduvjet za dugi trkački staž bez velikih prekida zbog ozljeda.

Istrošenost tenisica

Jednako važan čimbenik u nastanku ozljeda je i istrošenost tenisica. Općenito gledajući, kvalitetne tenisice mogu izdržati oko tisuću kilometara (± 200), a tada bi ih trebalo zamijeniti drugima. Prije nego kupite tenisice koje su vas osvojile svojom vanjštinom, svakako se informirajte o njihovim osobinama. Danas se i nije teško educirati o tenisicama iz različitih reklamnih brošura i časopisa gdje se za svaki pojedini model opisuju karakteristike (fleksibilnost, apsorpcija stresa). Fleksibilnost je jedna od najvažnijih osobina tenisice jer pravilno raspoređuje opterećenje na stopalo. Krute tenisice nepravilno prenose opterećenje samo na neke uporne točke na stopalu pa su one izložene povećanom stresu, a to također može rezultirati ozljedom. Veličina tenisice za trčanje mora biti nešto veća od uobičajene (od jednog broja za ravne staze do dva broja za brdske staze). Još jedan savjet: tenisice uvijek kupujte na kraju dana kada je stopalo veće.

Nedovoljno ili nepravilno istezanje (ili čak uopće ne-istezanje) sigurno će nas odvesti do ozljede prije ili kasnije

Postoji još jedan vrlo važan segment koji ne smijemo preskočiti kada su u pitanju ozljede. Nedovoljno ili nepravilno istezanje (ili čak uopće ne-istezanje) sigurno će nas odvesti do ozljede prije ili kasnije. Najveća glupost koju možete napraviti je da dođete automobilom na svoje omiljeno odredište za trening, zaključate auto i još dok pospremate ključeve u džep počnete trčati bez da ste prethodno uradili istezanje ili bilo koji drugi oblik zagrijavanja. Nakon takvog početka treninga, velika je vjerojatnost da završetak treninga dočekate šepajući. No, tada je  kasno, jer je već nastala ozljeda. Da do toga ne bi došlo prije nego počnete trčati hodajte minimalno 500–1000 m, a nakon toga uradite istezanje. Istezanje se mora raditi lagano i pravilno, jer i samim istezanjem možemo uzrokovati ozljedu budući da su mišići i tetive prije istezanja ohlađeni i kruti. Znači, već iz samog  pristupa  opreznom i laganom istezanju vidimo kolika je greška početi trčati bez prethodnog zagrijavanja. Istezanje bi vremenski trebalo trajati od 10 do 20 minuta, odnosno što je trening kraći i brži kombinacija zagrijavanja i istezanja treba trajati duže (oko 20 minuta). Prije dugih treninga, koje trčimo laganim intenzitetom zagrijavanje može trajati i kraće (oko 10 minuta). Prilikom istezanja moramo obuhvatiti sve dijelove tijela, a pogotovo treba dati naglasak na noge, a sve je to lijepo opisano u tekstu u MARATONCU br. 3, str. 32 – 35. Dakle, počnite sa istezanjem stražnjih loža, zatim kukova, nakon toga istegnite kvadricepse, pa donji dio kralješnice i ramena, te listove.

Još nešto bih dodao prethodno navedenom tekstu, što nikako ne bi smjeli zaboraviti, a to su trbušni mišići. I ti su mišići izloženi velikim naporima tijekom trčanja, a možemo ih jednostavno zagrijati trbušnjacima (legnemo na pod, savijemo koljena, ruke stavimo iza glave i podižemo trup 30 stupnjeva od poda). Ovakvim režimom zagrijavanja gotovo sigurno ćete izbjeći ozljedu, a trčati ćete u lakšem i mekanijem pokretu. Nakon trčanja također je dobro učiniti istezanje radi boljeg oporavka mišićnih vlakana nakon napora.

I još vam preporučam da vodite dnevnik trčanja, jer jedino tako možete pratiti intenzitet povećanja treninga .

KAKO RANO PREPOZNATI SPORTSKU OZLJEDU ?

Postoji šest elementarnih upozoravajućih simptoma pomoću kojih možemo rano prepoznati sportsku ozljedu kod trkača.

• BOL U ZGLOBU– Ako prilikom trčanja osjetite bol u zglobu nikada ju ne smijete ignorirati. Kod trkača se bolovi najčešće javljaju u gležnju i koljenu, zatim u kukovima, dok su ručni zglob, lakat i rame puno rjeđe zastupljeni. Budući da zglob nije pokriven muskulaturom, odmah je jasno da bol nije mišićnog porijekla. Uzroci te boli su mnogo složeniji i za svaki pojedini zglob specifični tako da o njima nećemo ovdje raspravljati. Takva bol najčešće spontano prolazi unutar 48 sati, a ako traje i dalje posjetite liječnika.
• BOLNA OSJETLJIVOST MUSKULATURE U ODREĐENOJ TOČKI –Osjetite li bol u određenoj točki mišića koja se pojačava na pritisak prstom, a istovremeno ju ne osjećate s kontralateralne strane (suprotne strane tijela), vjerojatno ste zadobili ozljedu koja zahtjeva posjet liječniku, ako bol spontano ne prođe unutar 48 sati. Ovaj znak je najčešće posljedica istegnuća, a ponekad čak i rupture mišićnog vlakna.
• OTEKLINA U ZGLOBU– Oteklina u zglobu se rijetko pojavljuje samostalno. Najčešće je udružena sa bolnošću ozlijeđenog zgloba, krutošću te škljocanjem, kada se tetiva zbog otekline premješta na novu poziciju. Oteklina zahtijeva posjet liječniku bez odgađanja i siguran je znak sportske ozljede.
• SMANJEN OPSEG KRETNJI U ZGLOBU– Ovaj znak sportske ozljede najčešće se javlja zajedno sa oteklinom, međutim, u rijetkim slučajevima ga nalazimo kada se oteklina ne vidi. Reduciranost opsega kretnji u zglobu valja utvrditi kompariranjem s istim zglobom na kontralateralnoj strani. Ukoliko utvrdimo ovaj znak moramo posjetiti liječnika odmah.
• PARESTEZIJE (TRNCI) – Parestezije se javljaju kao posljedica kompresije živca i mogu značiti početak ozbiljnije ozljede. Primijetimo li ovaj znak sportske ozljede ne trebamo odmah otići do liječnika, već možemo pričekati desetak dana. Ukoliko smetnje ne prolaze ili se čak intenziviraju tada je posjet liječniku obavezan.
• KOMPARATIVNA SLABOST ODREĐENOG DIJELA EKSTREMITETA– Ukoliko uočimo da nam je jedan dio ekstremiteta slabiji u odnosu na isti dio na kontralateralnoj strani, tada to može značiti ozbiljnu ozljedu. Da bismo komparativnu slabost određenog dijela tijela objektivizirali moramo posjetiti liječnika koji će nas uputiti na odgovarajuće dijagnostičke pretrage.

ŠTO URADITI NAKON ŠTO SMO UTVRDILI NEKI OD ZNAKOVA SPORTSKE OZLJEDE ?

Nakon što prepoznamo neki od znakova sportske ozljede, ne smijemo dopustiti daljnje pogoršanje ozljede nastavljajući s aktivnošću. S druge strane, ne moramo odmah ići kod liječnika. Postoji neposredni tretman ozljede, odnosno, mjere samopomoći koje svaki trkač može provoditi sam odmah nakon nastanka sportske ozljede. Te su mjere od izuzetne važnosti budući da njihovo pravilno provođenje može bitno skratiti trajanje ozljede.

NEPOSREDNI TRETMAN OZLJEDE:

• odmah prekinite sa trčanjem
• ozlijeđeni dio tijela učvrstite (bandažirajte) s elastičnim, odnosno kompresivnim zavojem
• aplicirajte hladni oblog, odnosno led na ozlijeđeni dio, ali ne duže od 15 minuta. Prije ponovne aplikacije leda pustite da se ohlađeni dio u potpunosti zagrije da ne bi došlo do stvaranja ozebline. Nikada ne stavljajte topli oblog na ozlijeđeni dio jer toplina poboljšava cirkulaciju i na taj način pogoršava oteklinu i bol
• elevacija ozlijeđenog dijela tijela

Ako mjere samopomoći ne pomognu, tada obavezno posjetite stručnjaka. Prvo se obratite vašem izabranom doktoru, koji će nakon fizikalnog pregleda znati tretirati ozljedu. Ako on ustanovi da je ozljeda ozbiljnije prirode uputit će vas na adekvatnu dijagnostičku i specijalističku obradu (ortoped, kirurg, fizioterapeut). Na takav način će u vrlo kratkom roku biti postavljena ispravna dijagnoza te provedena odgovarajuća terapija, a to je ključno, ako želimo maksimalno skratiti trajanje ozljede te brzi i zdravi povratak na stazu.

The post Najčešće ozljede kod trkača appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.