Collesov prijelom prvi puta je opisan 1814. godine i dobio je naziv po Irskom kirurgu Abrahamu Collesu. Predstavlja najčešći prijelom distalnog dijela radiusa (90%) odmah ispred Smithovog prijeloma koji se javlja u otprilike 5% slučajeva.

ZNAČAJKE COLLESOVOG PRIJELOMA

• Deformacija: Collesov prijelom često rezultira karakterističnom deformacijom dorsalnog otoka”, gdje je distalni dio radijusa pomaknut prema gore i nazad.
• Učestalost: Ovo je jedan od najčešćih tipova prijeloma, posebno kod starijih osoba. Javlja se zbog smanjene gustoće kostiju i veće sklonosti padovima. Također, studije pokazuju da se Collesov prijelom najčešće dešava u dobnoj skupini od 6.-10. godine kao i od 60-70 godine. U starijoj populaciji prijelom je češći kod žena, dok se kod djece češće javlja kod muškaraca.
• Simptomi: Pacijenti se žale na jaku bol koja se pojačava prilikom pokreta pronacije i supinacije.  Javlja se lokalni otok u području zgloba i ograničen je opseg pokreta. Spomenuli smo već deformaciju koja je karakteristična u području zglobnog dijela. Pacijenti zbog svih simptoma često drugom rukom pridržavaju podlakticu jer je svaki pokret bolan.

DIJAGNOSTIKA COLLESOVOG PRIJELOMA

Kod sumnje na prijelom distalnog dijela radijusa potrebno je napraviti RTG snimku ručnog zgloba u dvije projekcije. Dijagnoza se postavlja se na temelju kliničkog pregleda, a potvrđuje rendgenskim snimkama koje pokazuju točnu lokaciju, oblik i opsežnost prijeloma. Ponekad je uz RTG snimanje potrebno napraviti i CT ili MR (kod sumnje na ozljedu mekih struktura)

LIJEČENJE COLLESOVOG PRIJELOMA:

Liječenje Collesovog prijeloma ovisi o težini, opsežnosti i točnom položaju prijeloma, a obično uključuje:

• Imobilizacija: Zapešće se stabilizira gipsom ili drugom vrstom ortoze kako bi se osiguralo cijeljenje kosti. Trajanje imobilizacije može varirati, ali često traje od 4 do 8 tjedana.
• Repozicija: Ako je prijelom izraženo pomaknut potrebno je napraviti repoziciju. Ovaj postupak uključuje prilagodbu dijelova kosti pod blagom sedacijom ili lokalnom anestezijom kako bi se osigurao pravilan položaj koštanih ulomaka.
• Operacija: U težim slučajevima, posebno kada postoji značajan pomak ili višestruki fragmenti, može biti potrebna kirurška intervencija. Stabilizacija kosti postiže se ugradnjom osteosintetskog materijala kao što šipke, vijci i pločice.
• Rehabilitacija: Nakon početnog razdoblja imobilizacije, fizikalna terapija je ključna za vraćanje snage, fleksibilnosti i funkcionalnosti zapešća.

KONZERVATIVNO LIJEČENJE KOD COLLESOVOG PRIJELOMA

Nakon kliničkog pregleda i dijagnostičke obrade, odlučiti će se koji pristup liječenja je najprikladniji. Kod jednostavnijih prijeloma bez pomaka ili onih sa pomakom za koje se procijeni da se može izvršiti repozicija, pristupa se konzervativnom načinu liječenja. Repozicija pomaknutih ulomaka je zahvat koji se provodi u svrhu vračanja koštanih ulomaka u funkcionalan položaj. Provodi se u lokalnoj ili općoj anesteziji.

Nakon repozicije napravi se kontrolno RTG snimanje kojim se potvrđuje uspješnost zahvata. Po zahvatu pristupi se imobilizaciji. Najčešće se u prva 2 tjedna imobilizacija vrši podlaktičnom longetom kako bi edem imao dovoljno prostora za širenje. Nakon 2 tjedna se stavlja cirkularni sadreni zavoj (gips). Imobilizacija se zadržava ukupno 4-7 tjedana, ovisno o procjeni liječnika.

Već za vrijeme nošenja sadrenog zavoja može se primijeniti magnetoterapija kako bi potaknuli cijeljenje prijeloma. Nakon skidanja imobilizacije bitno je provesti fizikalnu terapiju do povratka punog opsega pokreta.

OPERATIVNO LIJEĆENJE COLLESOVOG PRIJELOMA

Kod posebno složenih prijeloma kod kojih se repozicijom ne može ostvariti zadovoljavajući položaj ulomaka ili postoje druge okolnosti, indicirano je kirurško liječenje.

INDIKACIJE ZA KIRURŠKO LIJEČENJE:

• Značajan pomak kosti koji se ne može održati konzervativnim metodama.
• Otvoreni prijelom s vidljivom ranom i probijanjem kositi kroz kožu.
• Prijelomi s više fragmenata koji zahtijevaju precizno ponovno postavljanje i stabilizaciju.
• Prijelomi koji uključuju zglobnu površinu i mogu uzrokovati dugoročne probleme s pokretljivošću i funkcijom zapešća ako se ne liječe pravilno.
• Ozljede radioulnarne sindesmoze

KIRURŠKE METODE LIJEČENJA

• Minimalno invazivna otvorena repozicija ulomaka
• Zatvorena repozicija i perkutana fiksacija ulomaka
• Fiksacija vanjskim fiksatorom
• Otvorena repozicija i unutarnja fiksacija

Ovisno o stanju pacijenta i težini prijeloma operater će odlučiti koju metodu kirurškog liječenja primijeniti kako bi se postigao najbolji učinak.

KOMPLIKACIJE NAKON COLLESOVOG PRIJELOMA

• Infekcija na mjestu fiksacije Kirschnerovom žicom i vijcima
• Kompresija n. medianusa
• Krivo zarastanje prijeloma u deformiranom položaju
• Peuudoartroza
• Sudeckov sindrom
• Posttraumatski artritis
• Ozljede tetiva (uslijed fragmenata ili prilikom operativnog zahvata), najčešće tetiva dugog ekstenzora palca (EPL)

FIZIOTERAPIJA NAKON COLLESOVOG PRIJELOMA

Nakon uklanjanja imobilizacije, fizikalna terapija je ključna za povratak snage, fleksibilnosti i opsega pokreta zapešća. Individualan program rehabilitacije odrediti će fizioterapeut nakon funkcionalnog pregleda, a najčešće uključuje:

• Vježbe za povećanje opsega pokreta:  Vježbe se fokusiraju na postupno povećanje pokretljivosti zapešća i prstiju.
• Vježbe snaženja mišića: Kako bi povratili snagu, a samim time i stabilnost zglobnog područja, provode se vježbe snaženja mišića podlaktice i ruke
• Aktivnosti za poboljšanje fine motorike: Vježbe koje uključuju precizne pokrete prstiju i ruke pomažu u vraćanju fine motorike i koordinacije.
• Elektroterapija
• Magnetoterapija
• TECAR

Pogledajte vježbe za šaku koje možete samostalno raditi… VJEŽBE ZA ŠAKU. Prije početka vježbanja posavjetujte se sa fizioterapeutom.

ZAKLJUČAK

Oporavak od Collesovog prijeloma može potrajati nekoliko mjeseci, a potpuna funkcionalnost zapešća se postupno vraća kroz ciljane vježbe i fizioterapiju. Dosljedno sudjelovanje u programu fizioterapije i pridržavanje uputa fizioterapeuta ključni su za uspješan oporavak nakon Collesovog prijeloma.

The post Collesov prijelom radijusa appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

The post Prijelom “loco typico” appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Glavna osobina bolesti su lomljive i krhke kosti, česti prijelomi, no promjene nalazimo i na koži, tetivama, bjeloočnicama, zubima i krvnim žilama. 

Neki od kliničkih simptoma su gluhoća, plavkasta obojenost bjeloočnica, poremećaj u razvoju zuba, sklonost hernijama (kilama), krhkost kapilara, aneurizme, pojačana pokretljivost u zglobovima i elasticitet kože i dr. Javlja se u 1:15.000 novorođene djece.

Tri oblika osteogenesis imperfecta

Razlikujemo tri oblika bolesti osteogenesis imperfecta koja možemo podijeliti po njezinu nastajanju.

Fetalni oblik kojeg karakterizira izražena lomljivost kostiju, te brojne druge mane i defekti. To je najrjeđi oblik bolesti.

Infantilni oblik se javlja kasnije. Karakteriziraju ga brojni prijelomi, no nailazimo na normalno stvaranje kalusa, a prijelomi zacjeljuju normalno kao i kod zdrave djece.

Adolescentni oblik javlja se u kasnijoj dobi, ne prije pete godine života. I kod ovog oblika prijelomi dobro zarastaju, no postoji zastoj u razvoju. Neki imaju plave bjeloočnice, a neki nagluhost. Glava je povećana.

Postoji još jedna kvalifikacija osteogenesis imperfecta bolesti i temelji se na kliničkim, rengenskim i genetičkim kriterijima. Po toj kvalifikaciji osteogenesis imperfecta djelimo na četiri tipa.

Osteogenesis imperfecta tip 1

Većina bolesnika ima tip 1 koji je blagi oblik bolesti. Kod ovog oblika karakteristična je pojava višestrukih lomova već kod manjih trauma.

Do lomova rijetko dolazi kod novorođene djece, najčešće se pojavljuju tijekom djetinjstva do puberteta. Broj lomova se često ponovno poveća u žena nakon menopauze, i u muškaraca nakon 60. godine. 

Lomovi zarastaju uz obilje kalusa i najčešće brzo bez dodatnih komplikacija. Kod blažeg oblika bolesti najčešće nema većih deformacija i konačna visina bude približno normalna, dok kod težih oblika nailazimo na niži rast i jače iskrivljenje kralježnice.

Kod djela oboljelih nailazimo na znakove gubitka sluha koji mogu započeti već u adolescenciji, postepeno se pogoršava stanje da bi se u četrdesetim godinama uz gluhoću javili i šum u uhu te vrtoglavica. Gluhoća se češće javlja kod žena.

Bjeloočnice su plavičaste kod ovog tipa bolesti i to je prisutno tokom cijeloga života.

Osteogenesis imperfecta tip 2

Ovaj oblik je izrazito težak oblik bolesti. Djeca se već rađaju s promjenama na kostima, a najčešće umiru u prvim mjesecima života.

Osteogenesis imperfecta tip 3

Bolesnici kod ovog tipa bolesti imaju širi, asimetrični oblik glave i trokutasto lice. Osobitost je pogoršanje deformiteta kostiju. 

Niskog su rasta, imaju izraženu kifoskoliozu te deformacije drugih kostiju koje im često onemogućuju samostalan hod. Kod ovog oblika slabost kostiju uz pojačanu labavost ligamenata može dovesti do jačih deformacija kralježnice.

Osteogenesis imperfecta tip 4

Tip 4 razlikuje se od tipa 1 po tome što su kod bolesnika bjeloočnice normalne boje, više su zahvaćena mineralizirana tkiva, a rast je niži.

Fizikalna terapija kod bolesnika sa osteogenesis imperfetcta

Fizikalna terapija kod ove bolesti je od iznimne važnosti za ove pacijente. Osim vježbanja koje provodimo iznimno je bitna edukacija pacijenata i roditelja kako i na koji način pristupiti ovom problemu, te na koji način pristupiti održavanju pravilnog položaja djeteta, svakodnevnoj njezi i vježbanju.

Ciljevi koje želimo postići jesu

• spriječiti pojavu deformiteta
• spriječiti kardiorespiratorne probleme i izbjeći duža zadržavanja u ležećem položaju.
• omogućiti aktivno kretanje u skladu sa općim stanjem.

Medicinska gimnastika mora biti pod nadzorom fizioterapeuta, dobro dozirana i u skladu sa općim stanjem pacijenta. Dobar vid aktivnosti možemo postići plivanjem. Jačanje mišića i održavanje pokreta nam je osnova u rehabilitaciji ovih bolesnika no potrebna je izrazita doza opreznosti.

Često se rade vježbe disanja. Kod mlade djece i novorođenčadi treba educirati roditelje na koji način mogu lakše pristupiti djetetu i svakodnevnim aktivnostima. Treba izbjegavati nosiljke ili marame, kao i odjeću koja steže ili se prebacuje preko glave. 

Posebno treba biti oprezan prilikom zamjene pelena. Jednom rukom se pridržava stražnjica, dok su noge položene na podlaktici, a drugom rukom se zamjeni pelena. Nikako se ne smije povlačiti dijete za noge ili držati za njih.

The post Osteogenesis imperfecta, bolest lomljivih kostiju appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Radi se o patološki poremećenom procesu lokalnog cijeljenja praćenog distrofijom, i atrofijom mekih tkiva i kosti. Sindrom se javlja nakon ozljede ili operativnog zahvata.

Nastajanje Sudeckova sindroma (distrofije)

Smatra se da u nastajanju Sudeckova sindroma može sudjelovati više različitih faktora kao što su:

• poremećaj neuro vegetativnog i endokrinog sustava
• upale
• poremećaji lokalne cirkulacije (zbog kompresije sadrenog zavoja )
• poremećaji acidobazične ravnoteže
• neaktivnost

Klinička slika Sudeckova sindroma (distrofije)

1. stadij Sudeckova sindroma ili stadij upale karakterizira u prvom redu bol koja se javlja ne samo pri opterećenju i pokretu nego i u mirovanju. Koža je otečena nategnuta sjajna i topla, pojačano se znoji, a gibljivost zglobova je smanjena. Laboratorijski nalazi ne pokazuju tipičnih promjena, a obično nema ni otekline limfnih čvorova. Radiološki nalaz pokazuje znakove osteoporoze, prije svega na malim kostima

2. stadij Sudeckova sindroma ili stadij distrofije karakterizira i dalje prisutnost boli i početnih kontraktura zglobova sa atrofijom muskulature. Oteklina mekih tkiva nestaje, lokalna hiperemija pretvara se u hladnoću, a koža je obojena lividno plavo. Radiološki se nalazi difuzna mrljasta osteoporoza.

3. stadij Sudeckova sindroma ili stadij atrofije: funkcija narušenog uda bitno je narušena, sve do neupotrebljivosti. U toj fazi bolesti boli nisu uvijek prisutne, meka tkiva su atrofična, a koža blijeda i bez oteklina. Radiološki se nalazi izražena osteoporoza a zglobne pukotine mogu biti sužene.

Liječenje Sudeckova sindroma ili distrofije

Liječenje Sudeckova sindroma ovisi o stadiju u kojem se bolest nalazi. Važno je liječenje započeti što ranije.

1. stadij akutne upale

Imobilizacija u povoljnom položaju ekstremiteta, u dobro postavljenoj sadrenoj longeti smatra se prvom I najvažnijom mjerom. Primjena antiflogistika I analgetika smiriti će upalu I bol. Na tonus krvnih žila djeluje se preparatima divljeg kestena I Hiderginom, a primjena Calcitonina pokazala je povoljne rezultate. Od fizikalnih procedura u ovoj fazi dolaze u obzir ultrazvučna terapija, interferentne struje, te krioterapija.

2. stadij kronične upale i distrofije

Strogo mirovanje je indicirano jedino kod jakih boli I povećanja edema. U ovom stadiju ne treba očekivati rezultate od medikamentozne terapije. Počinje se sa laganim vježbama istezanja do granice boli čemu prethodi krioterapija, a može s koristiti I hidroterapija. Također se i ultrazvuk pokazao kao kvalitetno rješenje.

3. stadij atrofije.

U ovom stadiju nastojimo popraviti funkciju oštećenog ekstremiteta, iako često sa minimalnim rezultatom. Primjenjuje se fizikalna terapija u vidu izmjeničnih kupki, iontoforeza masaža i funkcionalna terapija.

The post Sudeckov sindrom ili Sudeckova distrofija appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.