Juvenilni kronični artritis u Hrvatskoj pogađa otprilike nešto više od 1 ‰ dječje populacije.

Što je to artritis?

Artritis predstavlja upalu zgloba za koju su karakteristični otok, toplina, bol te posljedično smanjeni opseg pokreta. Može biti kratkotrajan i trajati od nekoliko tjedana, pa do više mjeseci ili godina. Najčešći oblik artritisa koji pogađa djecu predstavlja upravo juvenilni kronični artritis .

Bolest može započeti na različite načine, pa obzirom na način početka razlikujemo tri oblika juvenilnog kroničnog artritisa.

• • Sistemski oblik
  • Poliartikularni oblik
  • Oligoartikularni oblik

OLIGOARTIKULARNI OBLIK

Kod oligoartikularnog oblika nailazimo na zahvaćena najviše četiri zgloba. Ponekad se javi samo na jednom zglobu, najčešće koljenu. Prognoza ovog oblika juvenilnog artritisa relativno je dobra, i funkcija zgloba biva dosta očuvana, iako se kod određenog broja bolesnika može razviti iridociklitis koji često recidivira i kao posljedicu ostavlja kataraktu ili glaukom, a može prouzročiti i gubitak vida. Kod nosioca HLA-B27 antigena koji obole od ovog oblika juvenilnog artritisa, često dolazi i do pojave sakroileitisa i koksitisa. U njih se nerijetko ovaj oblik bolesti razvije u obliku spondilartropatije nalik ankilozantnom spondilitisu. Češće obolijevaju dječaci, a od svih ukupno oboljelih ovaj oblik zahvaća oko 50% djece.

POLIARTIKULARNI OBLIK

Poliartikularni oblik juvenilnog kroničnog artritisa počinje postupno i podsjeća na reumatoidni artritis kod odraslih. Razlika je u tome što su zahvaćeni i distalni interfalangealni zglobovi na šakama, temporo-mandibularni zglobovi kao i intervertebralni zglobovi vratne kralježnice. Cjevaste kosti zaostaju u rastu, pa su djeca oboljela od poliartikularnog oblika obično niže tjelesne visine i kraćih prstiju na rukama. Češće obolijevaju djevojčice i zahvaćeno je 5 ili više zglobova. Rijetko se ukočenost i ankiloza temporo-mandibularnog zgloba mora liječiti operativno. Artritis intervertebralnih zglobova kralježnice uzrokuje smanjenu pokretljivost kao i bolnost. Tijek bolesti je gotovo jednaka kao i kod reumatoidnog artritisa odraslih osoba, a ovaj oblik zahvaća oko 40% ukupno oboljelih.

SISTEMSKI OBLIK

Sistemski oblik počinje povišenom tjelesnom temperaturom (preko 38C) koja je praćena crvenkastim osipom na koži, povećanjem limfnih čvorova, jetre te slezene. Prevladava opća slabost, bolesnik brzo mršavi i javlja se hipotrofija mišića. Izraziti su bolovi u mišićima i zglobovima, često artritis zahvaća nekoliko zglobova. Artritis može biti prolazan no u 50 % slučajeva može preći u teži progresivni artritis. Ponekada se može razviti i eksudativna upala porebrice i osrčja. Ove faze i stanja bolesti su vremenski ograničene, mogu se ponavljati ali ne ugrožavaju život djece. Najveća opasnost prijeti od razvijanja progresivnog poliartritisa. Sistemskim oblikom juvenilnog kroničnog artritisa zahvaćeno je oko 10% ukupno oboljelih.

Upalni karakter juvenilnog kroničnog artritisa potvrđuju odgovarajući laboratorijski testovi, a testovi na reumatoidne faktore su obično negativni.

LIJEČENJE

Liječenje obuhvaća primjenu medikamenata, slično kao i kod reumatoidnog artritisa, često i nesteroidnih protuupalnih lijekova kao što je ibuprofen. Bitnu stavku u liječenju predstavlja fizikalna terapija koja uključuje procedure kojima utječemo na smanjenje upalnog procesu u zglobu i mišićima, kao i medicinska gimnastika kojom postižemo odgovarajuću pokretljivost zglobova.

Kako se radi o djeci kod koje kostur još nije sazrio u potpunosti, terapija ultrazvukom je kontraindicirana i ne bi ju trebalo primjenjivati. U upalnim situacijama lokalno se može primijeniti krioterapija.

JUVENILNI KRONIČNI ARTRITIS – IDIOPATSKI ARTRITIS

The post Juvenilni kronični artritis – idiopatski artritis appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Sindrom fibromialgije

Znakovi zakočenosti i bolovi kod fibromialgije mogu se pojačati hladnoćom, neaktivnošću, vlagom te tenzijom, dok se stanje poboljšava toplinom i umjerenim tjelesnim aktivnostima. Valja naglasiti da se ne radi o bolesti već o sindromu koji pogađa ljude na fizičkom, mentalnom, a i socijalnom planu.

RAZLIKUJEMO PRIMARNI I SEKUNDARNI OBLIK BOLESTI.

Kod primarnog oblika uzroci nastanka nisu poznati, a sekundarni oblik se javlja tijekom traume, reumatskih bolesti (artroza, reumatoidni artritis, bolesti vezivnog tkiva) i različitih nereumatskih bolesti kao što su hipotiroidizam ili zločudne bolesti.

Znakovi fibromialgije počinju se javljati u dobi od 25-40 godina. Bol se kao glavni simptom bolesti može dokazati laganim pritiskom.

Simptomi fibromialgije

Reumatski simptomi su kod fibromialgije prisutni u 98 %  bolesnika. Tegobe mogu trajati od nekoliko mjeseci do 25 i više godina. Zakočenost je prisutna nakon posla, navečer i ujutro. Može trajati od nekoliko minuta do više sati, a obično se razgibavanjem uspijeva smanjiti intenzitet zakočenosti. U određenim slučajevima može doći i do pojave otekline zgloba ili periartikularno.

NE REUMATSKI SIMPTOMI SU TAKOĐER PRISUTNI KOD VEĆINE PACIJENATA, A UKLJUČUJU:

• • Anksioznost
  • Poteškoće sna
  • Glavobolja
  • Podražaj crijeva
  • Gubitak raspoloženja
  • Depresija
  • Dispneja

Reumatske i ne reumatske tegobe i simptomi sezonskog su karaktera, a najintenzivniji su od studenoga do ožujka.

LIJEČENJE FIBROMIALGIJE

Odmor i relaksacija su vrlo važni za bolesnika, a preporučuje se i umjerena tjelesna aktivnost

Liječenje fibromialgije uključuje niz procedura i stanja kojih se pacijent mora pridržavati. Najčešće se ne koristi medikamentozna terapija osim kao popratno sredstvo kojim možemo utjecati na dio stanja i simptoma (analgetici, antidepresivi). Ponekad se infiltrira lokalno lidokain u područje bolnosti. Pretilijim pacijentima savjetuje se smanjiti kilažu. Odmor i relaksacija su vrlo važni za bolesnika, a preporučuje se i umjerena tjelesna aktivnost kako bi se smanjila usredotočenost bolesnika na tegobe. Plivanje je također odličan izbor kod bolesnika sa fibromialgijom.

OD PROCEDURA FIZIKALNE TERAPIJE KORISTE SE POSTUPCI KOJIMA POSTIŽEMO HIPEREMIJU I DJELUJEMO ANALGETSKI

• • Interferentne struje
  • Dijadinamske struje
  • Ultrazvuk
  • Masaža
  • Tens

Važno : Fibromialgija ne predstavlja pretjerano opasno stanje za organizam čovjeka, iako je prožeta vrlo neugodnim simptomima. Čovjek kod ovoga stanja može puno i sam napraviti radom na sebi, pojačanjem aktivnosti, uključivanjem odmora, relaksacije i slično.

The post Fibromialgija – izvanzglobni reumatizam appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Osteoartritis (OA) je najučestalija forma artritisa

Pojednostavljeno govoreći većinu artritisa možemo podijeliti u dvije velike skupine. Prva su reumatološki, koji u svom temelju imaju neki autoimuni poremećaj, te poradi njega dolazi do razvoja upale. To će reći da zbog naslijeđene predispozicije ili nečeg drugog dolazi do greške u imunom odgovoru organizma koji tada ne prepoznaje jedno tkivo kao svoje (najčešće ovojnicu zgloba), te ga napada, uzrokujući na taj način upalnu reakciju, bolove, a s vremenom i trajna oštećenja, a u posebno izraženih slučajeva i deformacije jednog, više ili svih zglobova. Koliko je kompleksan problem dijagnostike i liječenja ovih bolesti pokazuje i činjenica da je za njih rezervirana i posebna grana medicine, koju nazivamo reumatologija. Druga grupa artritisa jesu degenerativni artritisi, a danas ih nazivamo osteoartritisima, dok je do nedavno u upotrebi bio naziv artroza.

Osteoartritis (OA) je najučestalija forma artritisa i proračuni govore da otprilike 8 posto odrasle  populacije Hrvatske (ili oko 360.000 ljudi) pati od ovog oboljenja. Ono se najčešće javlja na koljenima, kukovima i malim zglobovima šake, ali se može pojaviti i na skočnim zglobovima, stopalu, ramenu, laktu, šaci i kralježnici. U osnovi procesa nalazi se oštećenje (degeneracija) zglobne hrskavice, te promjena oblika samih zglobnih tijela (čašice i glavice), uz eventualno stvaranje koštanih trnova, te posljedične upale mekih tkiva u neposrednoj okolini zgloba. Cijeli je taj proces u pravilu spor i simptomi se javljaju polako, napredujući od vrlo slabih prema vrlo izraženima, od manjih bolova pri određenim kretnjama, ili nakon dužeg sjedenja ili spavanja, pa sve do izrazitih bolova praćenih otokom, i ukočenošću, što na kraju može rezultirati potpunom nemogućnošću pokretanja.

Uzroci nastajanja osteoartritisa

Sam uzrok osteoartritisa do danas nije razjašnjen. Prevladava mišljenje da je on vezan uz fizički stres, što se može sažeti u izreku po kojoj ono što se više upotrebljava, više se i troši. No, ta teorija ima mnogo izuzetaka. U vlastitoj praksi vidio sam nebrojeno slučajeva profesionalnih sportaša, koji su ostali u intenzivnoj fizičkoj aktivnosti i do svoje treće životne dobi, bez značajnijih osteoartritičnih simptoma ili njenih objektivnih znakova. Isto tako mnogo je mojih pacijenata sa osteoartritisom živjelo gotovo „poštedni” život bez velikih i ekscesivnih fizičkih aktivnosti, pa je artroza došla i napredovala vrlo brzo. Vjerojatno uzrok osteoatritisa nije jedan, već sprega više različitih čimbenika, od kojih je možda i najvažniji genetska predispozicija, koja može povećati vjerojatnost za nastanak ovog oboljenja. Drugi faktori koji povećavaju vjerojatnost za razvoj OA jesu životna dob, kod koje se mogućnost nastanka povećava sa godinama starosti, zatim spol, pri kojem je važno reći da je prije 45-te godine života  OA  češći u muškaraca, dok je poslije 45-te češći u žena, a OA prstiju je gotovo u pravilu bolest žena. Isto tako oštećenja zglobova u smislu trauma, te s njima povezanih oštećenja hrskavice mogu biti poticaj kasnijem razvoju OA, kao u ostalom i urođeni deformiteti poput „X” i „O” nogu, te subluksacije kukova.

Postavljanje dijagnoze Osteoartritisa

Postavljanje dijagnoze osteoartritisa relativno je jednostavno, te je to posao  liječnika specijaliste ortopeda i to na bazi pregleda i RTG dijagnostike.

Pacijenti najčešće osteoartritis doživljavaju kao „trošenje hrskavice” u zglobu, te je njihov interes okrenut traženju načina i metoda koje mogu „obnoviti” tu istu hrskavicu. U tom smislu valja reći da danas ne postoji lijek, tableta, injekcija ili kakav drugi aktivni kemijski ili biološki agens koji dokazano obnavlja zglobnu hrskavicu napadnutu artrozom. Pojedine metode poput ubrizgavanja uzgojenih stanica hrskavice u sam zglob, ili hyaliuronske kiseline, mogu pomoći kod nekih slučajeva, kao što kod jednog dijela oboljelih može u nekoliko popraviti stanje uzimanje preparata na bazi glukozamina. No adekvatno liječenje zasniva se na kompleksu drugih terapijskih metoda i uključuje lijekove, fizioterapiju, te operativne zahvate.

Liječenje osteoartritisa

Lijekovi koji se koriste u liječenju artroze primarno su simptomatski i dijele se u tri skupine- analgetici, nesteroidni protuupalni lijekovi i kortikosteroidi. Njihovu dozu, dužinu primjene, te sve ostale terapijske parametre neizostavno treba odrediti liječnik, ni u kom slučaju pacijent samostalno.

Fizikalna terapija kod osteoartritisa

Sa fizioterapijom u najširem smislu treba započeti odmah po postavljanju dijagnoze.

Sa fizioterapijom u najširem smislu treba započeti odmah po postavljanju dijagnoze. Cilj je što je ranije moguće smanjiti ili ukloniti simptome, te uspostaviti i održati maksimalnu moguću funkciju zgloba i okolnih mekih tkiva. U tom smislu, a u zavisnosti od nivoa simptoma i stupnja same artroze koristimo krioterapiju, elektroterapiju, magnetoterapiju, laser, ultrazvuk, tople procedure, a u novije vrijeme i tzv. udarni val. Poseban dio fizioterapije je i kinezioterapija, dakle vježbanje i uopće program trajne fizičke aktivnosti za oboljele. I dok je u početku liječenja važno održati obim pokreta u zahvaćenom zglobu, kasnije, a po smirivanju simptoma, važno je zadržati trajnu i odgovarajuću fizičku aktivnost koja mora zadovoljiti dva zahtjeva: ne smije dodatno ozljeđivati već oštećenu hrskavicu, a u isto vrijeme mora omogućiti održavanje snage i fleksibilnosti mišića, te cirkulaciju zglobne tekućine, a s njom i prehranu same hrskavice.

Fizička aktivnost kod osteoartritisa

U zavisnosti od stanja zahvaćenog zgloba, zavisiti će i preporučena fizička aktivnost. Valja napomenuti da smo napustili princip isključivo poštednog režima života kod oboljelih od artroze i to stoga što su istraživanja na većem broju oboljelih tijekom dužeg vremenskog perioda pokazala da oni pacijenti koji se bave fizičkom rekreacijom (dakle, i dalje „troše” svoju hrskavicu), u odnosu na one koji su fizički neaktivni (dakle, ne „troše” hrskavicu), imaju dva puta manju šansu doći u stanje koje zahtjeva operativni zahvat, te imaju ukupno manje simptome u odnosu na poštednu grupu. Iako se to može činiti kotradiktornim, valja napomenuti da hrskavica, iako bez mogućnosti klasične regeneracije, nije mrtvo tkivo, već živi organ za čiju je adekvatnu funkciju potrebna fizička aktivnost, te je važno preostali dio hrskavice u zglobu održavati u punoj funkciji.

Skup metoda koje se primjenjuju stacionarno u toplicama može biti od pomoći kod osteoartritisa. Kombinacija već spomenutih fizioterapijskih procedura zajedno sa hidroterapijom, te balneoterapijom mogu pomoći u bržem smirivanju simptoma. Ipak, pri povratku iz toplica valja nastaviti sa adekvatnom fizičkom aktivnošću, kako bi se postignuto poboljšanje trajno i održalo.

Plivanje je dugo smatrano „savršenom” tjelovježbom za oboljele od artroze kuka i koljena, ponajprije zato što je kod smanjenog obujma pokreta i smanjene snage donjih ekstremiteta, koje prate oštećenja hrskavice, izvođenje pokreta u vodi olakšano. Ipak, neka su istraživanja pokazala kako intenzivno plivanje može, a u nekim slučajevima i neizostavno dovodi do pogoršanja simptoma. Stoga, u koliko se želite baviti rekreativnim plivanjem, a imate artrozu, naročito koljena ili ramena, konzultirajte se sa svojim liječnikom ili fizioterapeutom o tome kako i koliko plivati u vašem konkretnom slučaju, e ne bi li ono pomoglo smanjiti vaše simptome i održalo vas pokretnim, umjesto da vam našteti. To se ne odnosi samo na plivanje, već i na sve ostale pristupe fizičkoj rekreaciji.

Kada procesi degeneracije hrskavice kod osteoartritisa uznapreduju toliko da konzervativno liječenje koje uključuje fizioterapiju i lijekove nema više blagotvornog djelovanja, vrijeme je za operativni zahvat kojemu je za cilj smanjiti bolove, te povećati ukupnu pokretljivost i funkciju zahvaćenog zgloba. Sam tip i opseg operacije uobičajeno određuje ortoped, a cilj je sa minimalnim zahvatom postići maksimalan učinak. Najčešće se radi o jednoj od slijedećih operativnih tehnika.

ARTROSKOPIJA

Ovim minimalno invazivnim zahvatom kojim se umjesto velikog reza u sam zglob ulazi malom kamerom, s jedne i operativnim instrumentom s druge strane, moguće je u određenim situacijama popraviti stanje na zglobu zahvaćenim osteoartritičnim promjenama. Prije svega radi se brušenje, odnosno zaglađivanje neravne hrskavice. To omogućuje manje trenje pri pokretanju, a time i smanjenu bolnost. Moguće je artroskopom ukloniti i eventualno prisutne koštane trnove, koji nastaju kao dio ukupnog procesa artroze. Ova je operativna metoda posebno pogodna kod zahvata na koljenu, skočnom zglobu i ramenu. Postoperativni oporavak je relativno brz, te je u roku od nekoliko tjedana moguće vratiti punu radnu sposobnost.

OSTEOTOMIJA

Na zglobu koljena i kuka moguće je da sama artroza više pogađa jedan u odnosu na drugi dio zglobne hrskavice. Konkretno to znači da sama hrskavica može na jednom dijelu biti deblja, no na drugom. Kada je to moguće, trebalo bi operativno pokušati prebaciti opterećenje sa više na manje oštećeni dio. To se radi upravo tehnikom osteotomije, koja se na kuku čini na način da se butna kost na jednom svom dijelu prereže, umetne „klin”, te ponovno spoji. Na taj se način opterećenje prebacuje na manje oštećenu hrskavicu. Sličan proces vrši se i na koljenu, s tim da se osteotomija čini na goljenici. Jasno je da ovaj operativni zahvat ne može donijeti trajno rješenje problema, ali može odgoditi primjenu najtežih operativnih zahvata na više godina. Oporavak poslije ovog zahvata relativno je dug, a može se protegnuti i na više od 6 mjeseci.

ARTROPLASTIKA

Ugradnja umjetnog zgloba uvjerljivo je posljednja metoda u liječenju oboljelih od osteoartritisa. Ona ima mnogo podjela, pa tako razlikujemo ugradnju djelomične (samo glavice) ili potpune (glavice i čašice) endoproteze (metalnog implantata). Zatim cementnu i bescementnu endoprotezu (u zavisnosti od načina kojom se endoproteza fiksira za kost). U novije vrijeme pojavila se i nešto poštednija metoda koja se zove „resurfacing”, a označava zamjenu samo jednog manjeg dijela zglobne glavice metalnom komponentom. Odabir najbolje metode zavisiti će, naravno, od stanja u konkretnom slučaju, kao i od starosti pacijenta, očekivane postoperativne fizičke aktivnosti, kao i cijelog niza drugih faktora. Iako se najčešće primjenjuje, na zglobu koljena i kuka, moguće ju je sprovesti i na ramenu, te malim zglobovima šake. Postoperativni oporavak očekivano je dug i ne kraći od tri mjeseca, a često i duži od šest mjeseci.

ATRODEZA

Potpuno ukočenje ili blokiranje zgloba uistinu je krajnji izlaz u nuždi. Na njega se odlučujemo onda kada zbog cijelog niza razloga nije moguće učiniti artroplastiku, ili njeni rezultati ne bi bili zadovoljavajući. Jasno je da nakon ove operacije nisu više mogući pokreti u operiranom zglobu, ali se zato bolovi u većini slučajeva drastično smanje ili potpuno nestanu. Češće no drugdje ovaj se zahvat radi na malim zglobovima palca na nozi i skočnom zglobu, ali rjeđe i na ostalim zglobovima. Oporavak traje nekoliko mjeseci. Bez obzira o kojoj se operativnoj tehnici radi, važno je sprovesti adekvatan i dovoljno dug rehabilitcijski postupak. Isto je tako važno prije same operacije detaljno upoznati pacijenta da dobrim i lošim stranama određene tehnike, te ga uključiti u odabir najboljeg postupka u njegovom konkretnom slučaju.

Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr

The post Artritis – osteoartritis appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Sa perifernih zglobova se može proširiti i na kralježnicu pa govorimo o psorijatičnom spondilitisu.

Tijek bolesti psorijatičnog artritisa

Psorijaza je nezarazna kožna bolest nepoznata uzroka. Često se uzroci povezuju sa antigenima tkivne podudaranosti B13, B17, B37. Na koži bolesnika nalazimo crvenkaste mrlje pokrivene bjelkastim ljuskama koje se lako skidaju i doimaju se kao voštane. U bolesnika sa psorijatičnim artritisom kožne su promjene obično najizraženije u okolini zahvaćenih zglobova. Bolest zahvaća oba spola u zreloj životnoj dobi. Najčešće se prvo pojavi psorijaza, a tek kasnije artritis, no može biti i obratno. Kod većine bolesnika bolest se razvije u vidu perifernog poliartritisa, što znači da najčešće zahvaća nekoliko zglobova. Na  šakama su zahvaćeni svi mali zglobovi prstiju, a i na noktima je vidljiva psorijatična promjena, oni su žućkaste boje, zadebljani i krhki. Često na jednom prstu budu istodobno upaljeni zglobovi i tetivne ovojnice, pa prst odeblja.

Najčešće se prvo pojavi psorijaza, a tek kasnije artritis, no može biti i obratno

“Razaranja kostiju” uz zglob su često vrlo opsežna, pa je kod ove bolesti razvoj “mutilirane šake” vrlo karakterističan. Zglobne promjene se ne javljaju simetrično kao kod reumatoidnog artritisa, tako da se artritis može javiti pojedinačno, recimo samo na lijevom koljenu.

Upalni karakter ove bolesti potvrđuju i neki labaratorijski nalazi (ubrzana sedimentacija eritrocita),  no kako u krvi najčešće nema reumatoidnog faktora, ova se bolest danas svrstava u skupinu “seronegativnih spondilartropatija”.

Prognoza ove bolesti je nesigurna ali često loša zbog opsežnih deformacija. Tijekom bolesti moguće su i komplikacije na oku, kao što su iritis, konjuktivitis, episkleritis i suhi keratokonjuktivitis.

Liječenje psorijatičnog artritisa

Liječenje mora biti usmjereno u dva pravca: na kožnu i na zglobnu bolest. Što se tiče primjene lijekova, zglobna se bolest liječi slično kao I reumatoidni artritis, a kožna lokalnom I sustavnom primjenom retinoida, kortikosteroida te obasjavanjem ultraljubičastim zrakama. Hidroterapija u bazenu s običnom vodom nije dopuštena zbog psorijaze (dodatak dezinficijensa koji bi iritirali kožu), ali morska, sumporna voda te naftalan djeluju vrlo povoljno na psorijazu.

The post Psorijatični artritis – upalna bolest appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Kombinacija triju simptoma

Uretritis (upala mokraćne cijevi) obično je prvi znak, ali nije posljedica spolne zaraze, iako se očituje pečenjem, bolovima pri mokrenju i gustim žućkastim iscjedkom. Katkad se upala proširi na sluznicu glansa penisa (balantis circinata).

Konjuktivitis nastupa akutno i često recidivira, ali može proći i blago pa se i ne zapazi.

Artritis se obično javlja nekoliko tjedana nakon uretritisa. Može zahvatiti jedan veći zglob (obično gležanj ili koljeno), pa traje nekoliko tjedana, ali se može pokazati i kao poliartritis, čak i nalik na reumatoidni artritis. Može doći i do promjene kože na dlanovima i tabanima, gdje nastaje hiperkeratoza i ljuštenje (keratodermija blenoragika), što je estetski ružno i ometa bolesnika u kontaktu s drugim osobama. Sve navedene promjene su u najvećem broju slučaja prolazne. Artritis se može ponavljati nekoliko puta u razmacima od nekoliko mjeseci, pa I koje godine, no I on se smiri. U manjem broju bolesnika bolest uzima kroničan tijek i razvija se u progresivan poliartritis sličan reumatidnom artritisu koji vodi u tešku invalidnost.

Kako i zašto dolazi do Reiterove bolesti

Uzrok ove bolesti leži u nekim infektivnim klicama, napose klamidije, ali I druge. One se ne nalaze u upaljenom zglobu nego se upala zgloba razvija naknadno kao reakcija na infekciju, pa se u novije vrijeme govori i o reaktivnom artitisu. Određenu ulogu ima i prisutnost antigena HLA-sustava i to B27. Kao kod svih artritisa povezanih s tim antigenom, može i kod Reiterova sindroma doći do afekcije sakroiliakalnih zglobova i kralježnice, s ankilozirajućim promjenama, nalik na onim kod ankilozantnog spondilitisa.

Reiterova bolest u prosječnom pučanstvu nije česta. Zahvaća obično mlađe muškarce, a ponekad mu prethode proljevi ili dizenterija.

Prognoza je većinom povoljna. Samo 3% oboljelih razvije ankilozu kralježnice, a oko 30% kronični periferni artritis. Liječenje obuhvaća primjenu nesteroidnih protuupalnih lijekova, dok upale sluznica zahtijevaju lokalne terapijske mjere (očne kapljice, urološke dezinficijense, i higijenu mokraćnih putova).

U novije se vrijeme u akutnom, početnom stadiju daju i antibiotici. Od fizikalnih procedura najbitniji je dio tretiranja artritisa te se on liječi kao I drugi artritisi. U akutnoj fazi lokalno se radi krioterapija i kineziterapija, te elektroterapijske procedure.

The post Reiterov sindrom – reaktivni artritis appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Simptomi:

• rana jutarnja bol u križima koja razgibavanjem nestane
• jutarnja zakočenost križa koja može trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati
• bol i zakočenost šire se od lumbalnog dijela preko torakalnog pa do cervikalne kralješnice
• upalni proces na oba sakroiliakalna zgloba
• “znak tetive na luku” – pri laterofleksiji trupa javlja se povišenje tonusa paravertebralne muskulature na strani laterofleksije. Mišići se napinju da spriječe pokret koji izaziva bol.
• pozitivan “cervikalan flesh” – iz stava mirno pacijent ne može dotaknuti zid okcipitalnom kosti
• “fenomen gumene lopte” – izbočenje i uvlačenje trbuha pri disanju. To abdominalno disanje javlja se kao posljedica smanjenja mobilnosti toraksa.

U završnoj fazi kralješnica ima izgled poput “bambusovog štapa” zbog okoštavanja vezivnog tkiva.

Tipične deformacije koje se javljaju kod ankilozantnog spondilitisa, poznatije kao “stav skijaša” su sljedeće:

• izravnata lumbalna lordoza
• pojačana torakalna kifoza
• pojačana cervikalna lordoza
• skraćeni mišići prsnog koša (mm.pectoralisi)
• spuštena ramena
• ulegnuti toraks
• trbuh izbočen
• kukovi i koljena u fleksiji

Liječenje Ankilozantnog spondilitisa

Liječenje obuhvaća opće mjere (reguliranje tjelesne težine, prolongirani dnevni odmor u potrbušnom položaju na prikladnom ležaju), medikamentozna terapija, fizikalna terapija (u remisiji se provode postupci za smanjenje tonusa paravertebralne muskulature), terapijske vježbe, radnu terapiju , edukaciju pacijenta i operativno liječenje.

Terapijske vježbe se počinju provoditi od onog dana kada se postavi dijagnoza. Pacijent se uključuje u puni program kojeg čine:

VJEŽBE DISANJA – provode se vježbe disanja torakalnog tipa kojima je cilj održavanja mobilnosti rebara ili usporenje okoštavanja kostovertebralnih i kostotransverzalnih zglobova.

VJEŽBE JAČANJA – odnose se prvenstveno na jačanje ekstenzora trupa i mišiće ekstenzore ekstremiteta. Oko jačanja abdominalne muskulature i fleksora natkoljenice podijeljena su mišljenja i svakako bi ih trebalo izbjegavati ukoliko se razvila torakalna kifoza i fleksiona kontraktura kuka.

Ako se razvije koksitis indicirano je provođenje izometričkih vježbi jačanja mišića pelvitrohanterne muskulature za stabilizaciju kuka, a postaje kontraindicirano provođenje hidrokineziterapije.

VJEŽBE ZA POVEĆANJE MOBILNOSTI KRALJEŠNICE – provode se u vidu aktivnih ili potpomognutih dinamičkih vježbi na suhom ili u vodu.

Za vratnu kralježnicu karakteristične su asistirane vježbe s trakcijom uz izvođenje svih pokreta do granice boli, a provode se u sjedećem ili ležećem položaju, iste vježbe moguće je izvoditi i u suspenzivnoj napravi;

Vježbama istezanja povećava se mobilnost skraćenih mišića prsnog koša, ramenog pojasa, mišića iliopsoasa. Provode se uz pomoć terapeuta, u suspenziji ili uz švedske ljestve.

VJEŽBE ZA POVEĆANJE MOBILNOSTI ZGLOBOVA – provode se potpomognutim vježbama od strane terapeuta, vježbama u suspenzivnim napravama, vježbama sa pomagalima (štap), te vježbama u vodi.

Kad god je to moguće daje se prednost vježbama u vodi koja mora biti 36 do 38˚C. Osim toplinskog učinka, voda je djelotvoran medij zbog djelovanja sile uzgona čime se, ako se pridoda korištenje specijalnih plovki, može postići učinak maksimalne relaksacije.

Vježbe je potrebno provoditi dva puta dnevno u trajanju od 20 minuta, a taj tempo vježbanja pacijent bi trebao nastaviti i u kućnom režimu.

Apsolutne kontraindikacija za provođenje medicinske gimnastike su: spondilodiscitis i atlanto-aksijalna dislokacija.

EDUKACIJA

Pacijenta je važno upoznati sa prirodom bolesti, čime se postiže razumijevanje rehabilitacijskog procesa i aktivna suradnja od strane pacijenta u tom procesu.

Fizioterapeut provodi edukaciju o važnosti prevencije nastanka kontraktura zglobova i skraćenja mišića, kao i o metodama za njihovo sprječavanje. Podučava pacijenta o načinima promjene životnih navika koje će usporiti progresiju bolesti i pravilnom, pogotovo kontinuiranom izvođenju vježbi.

Ako se ankilozantni spondilitis javi u mlađoj životnoj dobi, postojanje ove dijagnoze treba uzeti u obzir prilikom izbora životnog zanimanja.

The post Ankilozantni spondilitis (Bechterewljeva bolest) appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.