Reiterov sindrom dobio je ime po Njemačkom vojnom liječniku Hansu Reiteru koji je prvi opazio i opisao ove promjene. Karakteristična je kombinacija triju simptoma: uretritisa, konjuktivitisa i artritisa. Uzrok ove bolesti leži u nekim infektivnim klicama, prvenstveno klamidije, ali i druge.
Kombinacija triju simptoma
Uretritis (upala mokraćne cijevi) obično je prvi znak, ali nije posljedica spolne zaraze, iako se očituje pečenjem, bolovima pri mokrenju i gustim žućkastim iscjedkom. Katkad se upala proširi na sluznicu glansa penisa (balantis circinata).
Konjuktivitis nastupa akutno i često recidivira, ali može proći i blago pa se i ne zapazi.
Artritis se obično javlja nekoliko tjedana nakon uretritisa. Može zahvatiti jedan veći zglob (obično gležanj ili koljeno), pa traje nekoliko tjedana, ali se može pokazati i kao poliartritis, čak i nalik na reumatoidni artritis. Može doći i do promjene kože na dlanovima i tabanima, gdje nastaje hiperkeratoza i ljuštenje (keratodermija blenoragika), što je estetski ružno i ometa bolesnika u kontaktu s drugim osobama. Sve navedene promjene su u najvećem broju slučaja prolazne. Artritis se može ponavljati nekoliko puta u razmacima od nekoliko mjeseci, pa I koje godine, no I on se smiri. U manjem broju bolesnika bolest uzima kroničan tijek i razvija se u progresivan poliartritis sličan reumatidnom artritisu koji vodi u tešku invalidnost.
Kako i zašto dolazi do Reiterove bolesti
Uzrok ove bolesti leži u nekim infektivnim klicama, napose klamidije, ali I druge. One se ne nalaze u upaljenom zglobu nego se upala zgloba razvija naknadno kao reakcija na infekciju, pa se u novije vrijeme govori i o reaktivnom artitisu. Određenu ulogu ima i prisutnost antigena HLA-sustava i to B27. Kao kod svih artritisa povezanih s tim antigenom, može i kod Reiterova sindroma doći do afekcije sakroiliakalnih zglobova i kralježnice, s ankilozirajućim promjenama, nalik na onim kod ankilozantnog spondilitisa.
Reiterova bolest u prosječnom pučanstvu nije česta. Zahvaća obično mlađe muškarce, a ponekad mu prethode proljevi ili dizenterija.
Prognoza je većinom povoljna. Samo 3% oboljelih razvije ankilozu kralježnice, a oko 30% kronični periferni artritis. Liječenje obuhvaća primjenu nesteroidnih protuupalnih lijekova, dok upale sluznica zahtijevaju lokalne terapijske mjere (očne kapljice, urološke dezinficijense, i higijenu mokraćnih putova).
U novije se vrijeme u akutnom, početnom stadiju daju i antibiotici. Od fizikalnih procedura najbitniji je dio tretiranja artritisa te se on liječi kao I drugi artritisi. U akutnoj fazi lokalno se radi krioterapija i kineziterapija, te elektroterapijske procedure.
