Učestalost Cerebralne paralize određuje se u nas prema Phelepsovom broju; 7 slučaja CP u 1500 poroda.

Uzrok mnogih slučajeva CP ostaje nepoznat. Kao najčešći rizični čimbenik navodi se niska porođajna težina, zatim asfiksija, neonatalne konvulzije, neonatalna žutica, neonatalna infekcija, instrumentalno vođeni porod, te antepartalna hemoralgija.

Općenito uzroke cerebralne paralize možemo podijeliti u dvije skupine:

• Razvojne malformacije mozga
• Oštećenje mozga u razvoju

Primarna oštećenja su ona koja su neposredni ili direktni rezultat lezije.
Sekundarna oštećenja se razvijaju u sistemima ili organima kroz vrijeme zbog utjecaja jednog ili više primarnih oštećenja i mogu postati isto tako teška kao primarno oštećenje.

NEUROLOŠKI PROBLEMI POVEZANI S CP UKLJUČUJU:

• Konvulzije i epilepsiju Probleme ponašanja
• Mentalnu retardaciju Oštećenje vida
• Poteškoće učenja Gubitak sluha
• Poremećaji pažnje s hiperaktivnošću
• Oštećenje govora
• Hydrocephalus Poteškoće guranja

SEKUNDARNI UTJECAJI CP UKLJUČUJU:

• Poremećaje rasta
• Poremećaje spavanja
• Poremećaje ishrane
• Opstrukciju gornjih dišnih puteva
• Aspiracionu pneumoniju
• Komunikacijski poremećaj
• Gastroezofagealni refleks
• Raspadanje zubi i bolesti desni
• Učestale frakture
• Hernije
• Konstipaciju
• Probleme kontrole mokrenja
• Slinjenje

ORTOPEDSKI PROBLEMI SU:

• Scolioza
• Dislokacija kukova
• Kontrakture zglobova
• Nesklad u duljini nogu

TIPOVI CEREBRALNE PARALIZE :

Za kliničku praksu prikladna je jednostavna podjela cerebralne paralize koja razlikuje tri osnovna oblika cerebralne paralize: Spastična, Ekstrapiramidna i Miješana. Više od dvije trećine djece ima spastične oblike cerebralne paralize, a otprilike četvrtina djece pokazuje miješanu piramidnu i ekstrapiramidnu simptomatologiju.

Među spastičnim oblicima cerebralne paralize razlikujemo :

Spastična kvadriplegija (zahvaćena su sva četiri ekstremiteta) – je oblik cerebralne paralize koji obično prati mikrocefalija,mentalna retardacija i epilepsija. Izražen je jaki spasticitet. Na gornjim udovima imamo fleksorno-aduktorno-pronacijski tip spasticiteta, a na donjim udovima prevladava unutarnja rotacija s povišenim ekstenzornim i aduktornim tonusom.

Spastična diplegija je oblik cerebralne paralize s jače izraženim spasticitetom na donjim udovima, dok spasticitet na gornjim udovima može biti i diskretan. Mentalni deficit i konvulzije nisu rijetki, ali su manje česti nego u slučajevima spastične kvadriplegije.

Spastična hemiplegija je najčešći oblik cerebralne paralize. Prisutna je jednostrana spastična kljenut. Zahvaćena je samo jedna strana tijela. Obično polovica ove djece ima epileptičke krize.
Spominju se i pojmovi spastične paraplegije (samo donji udovi), monoplegije (samo jedan ekstremitet) i triplegija (zahvaćena tri ekstremiteta).

Kod spastične cerebralne paralize imamo otpor pasivnim pokretima, odnosno rezistenciju kod istezanja. Normalni mišići rade u parovima:- kada se jedna skupina mišića kontrahira, druga se skupina mišića relaksira da bi se mogao izvršiti pokret u željenom cilju. Spastični mišići su aktivni zajedno i blokiraju normalan pokret. To se zove kontrakcija.

Ekstrapiramidni oblici cerebralne paralize

karakterizirani su pojavom različitih nevoljnih kretnji, što je posljedica oštećenja ekstrapiramidnog motoričkog sustava (bazalni ganglij, mali mozak). Ti se poremećaji manifestiraju kao atetoza, horeoatetoza, distonički oblici, kongenitalna cerebralna ataksija. Klinička slika ekstrapiramidalne cerebralne paralize razvija se postupno i polagano.

Miješani oblici cerebralne paralize imaju kombinaciju spasticiteta i ekspiramidalne fenomenologije.

TRETMAN

Načela tretmana su: inhibicija abnormalne posturalne refleksne aktivnosti kako bi se smanjio hipertonus kod spastične i kod mnoge atetoidne djece, facilitacija normalnog posturalnog položaja i pokreta na osnovi što više normalnog mišićnog tonusa, povećanje posturalnog refleksnog tonusa i regulacija recipročne mišićne funkcije.

PREMA STAMER, 2000 SUVREMENI NDT PRISTUP IMA NEKOLIKO VAŽNIH KONCEPATA:

• Dijete se procjenjuje kao jedinstvena osoba koja zivi u specifičnoj obitelji s jedinstvenim potrebama. Razmatra se djetetov sadašnji i budući život u planiranju ciljeva tretmana. Cilj tretmana je povećanje funkcionalnih vještina.
• Terapeut koristi znanje o normalnom razvoju kako bi razumio mnoge i različite načine razvoja djetetovih vještina. Znanje o normalnom razvoju pomaže mu razumjeti, zašto dijete sa CP ne može izvesti određene vještine. Međutim djeca sa CP ne slijede normalne razvojne oznake. Normalne razvojne skale mogu biti upotrjebljene u determiniranju postojanja problema, one nikada neće biti upotrjebljene kao mjerilo uspjeha tretmana.
• budući da se tretira poremećaj pokreta, tretman je aktivni proces. Motorne vještine zahtijevaju integraciju mnogih tjelesnih sustava. Identificiraju se problemi koje dijete ima s pokretima i kako ti problemi utječu na funkciju.
• tretman je timski. Ni jedan profesionalac ili član porodice ili stručna osoba ne mogu vidjeti sva moguća oštećenja, funkcionalna ograničenja ili nesposobnosti prisutne u djece sa CP.

Koncepciju tretmana djeteta sa CP Vojta je razvijao usporedo sa Bobathom, ali se one bitno razlikuju. Dok u osnovnim ciljevima Bobath inhibira patološke aktivnosti kako bi omogućio razvitak normalnih položaja i pokreta. Vojta odmah provocira aktivnosti pojedinih segmenata. Terapijski koncept koji je razvio Vojta opisuje na sljedeći način: “Pomoću tretmana na načelima refleksne lokomocije ne treniraju se pojedine sposobnosti (kao hodanje, tjelesno držanje i dr.) već se nastoji u središnjem živčanom sustavu probuditi i omogućiti urođeni, ontogenetski motorički program”

Postoje još i drugi terapeutski pristupi. Najnoviji je TAMO terapijski pristup (Tscharnuter Akademie for Movement Organisation). Umjesto učenja i uskladištenja svakog individualnog pokreta možemo učiti opća pravila koordinacije koja možemo primijeniti kod različitih vještina pokreta.

Postoje tri pristupa terapiji:

Mehanički tretman -temelji se na mišićnoj snazi, pokretljivosti zglobova, gravitaciji, masi i posturalnoj stabilnosti.

Neurološki tretman– temelji se na različitim aspektima neurologije,

• p e r i f e r n i- koji upotrebljava eksterocepciju i propriocepciju da olakša ili inhibira mišićnu akciju.
• c e n t r a l n i – koji se temelji na promjeni poremećaja, ako ne strukture, onda barem funkcije oštećenog središnjeg živčanog sustava.
• e d u k a c i j s k i – u koje intervencija postaje više edukacija nego tretman.

Nalaze se elementi istine u svakoj tehnici. Isto tako nije vjerojatno da bi samo jedna bila prava. Svaka terapeutska relacija ima dvije strane: pacijent sa svojim potrebama i terapeut sa svojim vještinama. To znači da će potrebe djeteta, vještina terapeuta, socijalni, kulturni, geografski i financijski čimbenici odrediti koja je terapija “prava ” za pojedino dijete (Bruce Gans).Postoji opće prihvaćeno stajalište da je rani tretman važan.

Osim fizikalne terapije primjenjuje se radna terapija, govorna terapija, slušna terapija, očna terapija, ortopedska kirurgija, i medikametozna terapija mišićnih relaksatora i antikonvulzivna terapija.

Suvremeni lijek kojemu je glavna indikacija botulinim toxin (BotoX), koji se daje u mišić da oslabi spasticitet.

Danas za djecu s CP postoje vrtići tipa Montessori vrtića koji također ima vrlo dobar učinak na razvoj vještina i aktivnosti svakodnevnog života te samim time poboljšanje kvalitete života djeteta i socijalizaciju.

Suzana Svečnjak Romanić,fizioterapeut

The post Cerebralna paraliza appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Glavni simptomi:

• • tremor (drhtanje) u mirovanju; obično više izražen na jednoj strani tijela
  • rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata)
  • bradikinezija (usporenje pokreta)

Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ljestvicama za Parkinsonovu bolest (Hoehn and Yahr Staging of PD; UPDRS) i pomažu u liječenju i prognozi bolesti.

UPDRS (Unified Parkinson Disease Rating Scale) je skala koja se sastoji od tri različite skupine pitanja vezanih uz mentalno stanje, raspoloženje, ponašanje, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i motoričku aktivnost.

Maksimalni zbroj bodova je 199 što ujedno predstavlja i najteži oblik onesposobljenja zbog bolesti.

Pozitivan odgovor na terapiju levodopom služi za potvrdu dijagnoze bolesti.

Dodatne dijagnostičke pretrage poput kompjutorske tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije (MR) mogu pomoći isključiti neke neurološke ili vaskularne poremećaje sa sličnim simptomima, no ne i dokazati bolest.

Klinička slika Parkinsonove bolesti

Bolest se polagano razvija i može proći nekoliko mjeseci, pa i godina prije nego bolesnik ustanovi da ima tegoba.

TRI SU GLAVNA SIMPTOMA PARKINSONOVE BOLESTI:

• • Tremor (drhtanje)
  • Rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata)
  • Bradikinezija (usporenje pokreta)

Osim navedena 3 simptoma, javlja se i posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža). Smptomi ne moraju biti prisutni istodobno niti se javljati jednakim intenzitetom.

• • Tremor (drhtanje) je simptom koji javnost često povezuje s Parkinsonovim bolesti iako tek oko 25 % bolesnika doživljava jako slabi tremor ili ga uopće nema. Karakteriziran je ritmičnim podrhtavanjem i nevoljnim pokretima različitih dijelova tijela. Posljedica je ponavljajućih mišićnih kontrakcija. Gubi se u snu i tijekom odmora, a s vremenom se javlja u sve duljim razdobljima. Počinje asimetrično na rukama, prvo jedna pa druga (stereotip – brojanje novca), kasnije noge, donja čeljust, jezik, glava. Važno je upamtiti da drhtanje može biti različita podrijetla te da nemaju svi bolesnici s drhtanjem Parkinsonovu bolest.
  • Rigor (ukočenost) je pojačan tonus ili ukočenost u mišićima. Najčešće se javlja u okviru vrata, ramenog obruča, zdjelice, ali i u šakama i stopalima. Rezultat je tipični položaj bolesnika sa Parkinsonovom bolesti – polupognuti položaj trupa sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima. Često je ukočenost odgovorna za izraz lica u obliku maske. Kod nekih bolesnika ukočenost vodi osjećanju boli, posebno u rukama i ramenima. Pojačava se tijekom kretanja.
  • Bradikinezija znači sporost pokreta. Ovaj simptom u najvećoj mjeri doprinosi funkcionalnom oštećenju bolesnika. Obilježen je kašnjenjem u započinjanju pokreta i smanjenjem amplitude pokreta. Uzrokovan je sporošću u prijenosu nužnih informacija od mozga prema određenim dijelovima tijela. Kada su upute primljene tijelo sporo reagira na njih. Normalni asocirani pokreti (npr. mahanje rukama dok hodamo, treptanje, gestikulacija tijekom razgovora) znatno su smanjeni. Obavljanje uobičajenih dnevnih aktivnosti koje uključuju fine pokrete je usporeno (zakopčavanje gumbi, vezanje cipela, okretanje u krevetu).

Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža) se javlja kao rezultat gubitaka posturalnih refleksa. To su autonomni refleksni mehanizmi koji kontroliraju održavanje uspravnog položaja i štite osobu od padova tijekom promjene položaja. Padanje, tj. gubitak ravnog stanja se u Parkinsonovoj bolesti javlja npr. kod promjene smjera hoda ili sjedanja u stolicu.

Često je prisutna depresija, demencija, smetnje sna, mokrenja i stolice. Javljaju se promjene u rukopisu (mikrografija – veličina slova se smanjuje tijekom pisanja) i govoru (usporeno započinjanje, tiho, monotono, nerazumljivo pričanje). Osim toga često se javljaju i pretjerano znojenje te seboreja kože i vlasišta.

Brzina napredovanja same bolesti razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U nekih bolesnika čak i dulje vrijeme bolest ne utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Važno je na vrijeme otkriti bolest te je učinkovito liječiti.

LIJEČENJE PARKINSONOVE BOLESTI

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi i stupnju težine bolesti, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života.

Vježbanje neće  ukloniti simptome bolesti ili smanjiti njezinu progresiju no  poboljšati će bolesnikovo tjelesno i duševno stanje.

Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje specifičnih lijekova, način prehrane, tjelovježba.

Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati jednim lijekom. U uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova različitog mehanizma djelovanja. Za postizanje odgovarajuće doze potrebno je postupno titranje kroz dulji vremenski period.

Liječenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana, suportivne grupe).

Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti).

NAJČEŠĆI LIJEKOVI KOJI SE PRIMJENJUJU U TERAPIJI PARKINSONOVE BOLESTI:

• • levodopa (levodopa/karbidopa, levodopa/benzerazid) – jedan od najdjelotvornijih lijekova i još uvijek predstavlja zlatni standard u liječenju PB; u mozgu se direktno pretvara u dopamin i tako nadoknađuje nedostatak fiziološkog dopamina zbog kojeg i dolazi do razvoja PB; najčešće se daje u kombinaciji sa inhibitorima enzima dekarboksilaze (karbidopa, benzerazid) koji sprječavaju njenu brzu razgradnju i omogućavaju da veća količina levodope dospije do mozga; u početku terapije, levodopa pokazuje odlične rezultate i dobro kontrolira simptome Parkinsonove bolesti, no s progresijom bolesti i dugotrajnom primjenom, učinak levodope slabi, javljaju se tzv. motoričke oscilacije kada se, pred kraj intervala doziranja, pojavljuju simptomi Parkinsonove bolesti i primijenjena doza levodope ima sve kraći učinak; osim toga dugotrajnom primjenom levodope javljaju se i diskinezije (nekontrolirani pokreti koji uključuju izvijanje/okretanje ruku, šaka, stopala, trupa i glave) koje su najizraženije kada je i koncentracija levodope u mozgu najveća, a pojačavaju se i povećanjem primijenjene doze; stoga se, prema terapijskom algoritmu, levodopa preporučuje u terapiji uznapredovale PB i to sama ili u kombinaciji s drugim lijekovima (COMT-inhibitori, agonisti dopamina, MAO-inhibitori, itd.);
  • direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (apomorfin, bromokriptin, pramipeksol, ropinirol) – direktno stimuliraju dopaminske receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom.

1. 1. apomorfin je najstariji agonist dopamina i primjenjuje se putem subkutanih injekcija u situacijama teških tzv. “off” epizoda kada je bolesnik potpuno ukočen i ne reagira na uobičajenu terapiju;
   2. bromokriptin spada u stariju generaciju agonista dopamina, tzv. ergot preparate koji se danas sve rjeđe koriste;
   3. ropinirol, pramipeksol su predstavnici nove generacije i pripadaju tzv. non-ergot preparatima; daju se već u ranim stadijima bolesti, u niskoj dozi koja se postepeno titrira; njihova rana primjena odgađa uvođenje levodope, a, kasnije kada se levodopa i uvede u terapiju, pojačavaju njen učinak i levodopa se može primjeniti u nižim dozama.

• • inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B inhibitori – selegilin) – blokira enzimatski put razgradnje dopamina i na taj način povećava raspoloživu količinu dopamina; smatra se da može usporiti progresiju PB, ako se primjeni u ranom stadiju bolesti, prije potrebe za primjenom levodope; unatoč tom uvjerenju, rezultati kliničkih studija još uvijek nisu potvrdili njegovu neuroprotektivnost i mogućnost usporenja progresije PB;
  • inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT-inhibitori – entakapon) – blokira razgradnju levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu te značajno produljuje njen učinak; u prisustvu entakapona, moguće je smanjiti dozu levodope za 20-30%;
  • antikolinergici (biperiden) – prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji PB; u primjeni dulje od 100 godina; pokazali su se dobrim u terapiji tremora, no, obzirom na mnoge nuspojave koje se javljaju pri dugotrajnoj primjeni, sve se rjeđe primjenjuju (suhoća usta, zamagljen vid, konstipacija, retencija urina, izražen sedativni učinak, halucinacije, konfuzija);
  • amantadin – lijek koji nije dostupan u Republici Hrvatskoj, a najčešće se propisuje u početnim fazama bolesti; iako je primarno korišten kao antivirotik u liječenju influence, uočeno je da ima i neke povoljne učinke u liječenju PB (točan mehanizam djelovanja nije poznat); omogućuje blago olakšanje simptoma te se primjenjuje u početnim stadijima bolesti

Kirurško liječenje i/ili ugradnja stimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

Za bolesnika su važne prikladna  pomoć i njega u kući da bi mu se omogućio kvalitetniji život. Važno je ohrabriti bolesnika, ali i sudjelovati u fizioterapijskim i radnoterapijskim  vježbama s bolesnikom te pomagati u održanju njegova uključenja u obiteljske aktivnosti. Članovi obitelji mogu mnogo pomoći bolesniku kako bi se oslobodio depresije, osjećaja ljutnje te osjećaja neugode zbog ovisnosti o drugim ljudima.

Utvrđeno je da fizikalna terapija koristi bolesnicima s Parkinsonovom bolesti. Zbog ukočenosti smanjena je aktivacija mišića koji tako postaju sve ukočeniji i krući. Zato je važno suprotstaviti se ovom krugu događanja te ostati aktivan uz što više svakodnevnih aktivnosti koje uključuju vježbanje. Iako vježbanje neće  ukloniti simptome bolesti ili smanjiti njezinu progresiju, ono će poboljšati bolesnikovo tjelesno i duševno stanje.

Parkinsonova bolest zahtijeva pravilnu i uravnoteženu prehranu kako bi se postigla zadovoljavajuća razina energije i bolji učinak lijekova. Za pravilnu prehranu važno je odabrati raznovrsne namirnice te tako zadovoljiti svakodnevne potrebe za unosom prehrambenih i zaštitnih tvari.

The post Parkinsonova bolest appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Kod Mortonovog neuroma radi se o promjeni na jednom malom živcu koji je smješten između 2. i 3. ili 3. i 4. nožnog prsta, te prolazi ispod ligamenta koji spaja dvije kosti na stopalu. Ta promjena odnosi se na njegovo zadebljanje. Iako se u početku mislilo da je riječ o tumoru, pa zatim o upalnom procesu, s vremenom su obije ove teorije odbačene. Zadebljanje se naprosto razvija kao odgovor na iritaciju, traumu ili veliki pritisak, a čak 10 puta je češći u žena no u muškaraca.

Klinička slika kod Mortonove metatarzalgije

Simptomi ovog stanja prije svega su bol i pečenje sa prednje i donje strane stopala, odnosno na „korijenima” prstiju. Ta bol se u glavnom pojačava fizičkom aktivnošću, napose hodanjem i trčanjem, a ponekad i samim nošenjem cipela. Moguća je također i utrnutost prstiju i prednjeg dijela stopala, te druge neugodne senzacije u nožnim prstima. Bol će svakako pojačati nošenje cipela sa visokim potpeticama, kao i uskih cipela. Pri pregledu važno je isključiti cijeli niz stanja koja imorton1.jpegmaju slične simptome. Prije svega lom zamora, naročito u sportaša, zatim artritis, reumatoidnii artritis, giht, te upalna stanja na tetivama. U tu svrhu posve je uputno učiniti RTG dijagnostiku, a po potrebi i ultrazvučnu pretragu. Rijetko je potrebno dodatno potvrditi dijagnozu magnetskom rezonancom. Posebice je važno temeljito pregledati kožu donje strane stopala kako bi se isključili žuljevi ili kalusi.

Liječenje Mortonove metatarsalgije

Mortonova metatarzalgija čak 10 puta je češća u žena no u muškaraca.

Liječenje ovog oboljenja izgleda jednostavno, no u praksi nije uvijek djelotvorno. Literatura uobičajeno preporučuje nošenje specijalnih ortopedskih uložaka, udobne obuće, uzimanje analgetika, ili direktno injektiranje analgetika i kortikosteroida (blokada) na zonu živčanog zadebljanja. U koliko sve to ne pomogne, preporuča se operativni zahvat kojemu je cilj odstraniti zadebljali živac. Rezultati ovakvog postupka mogu, ali i ne moraju biti zadovoljavajući.

Fizikalna terapija kod Mortonove metatarzalgije

Iako se u literaturi rijetko ili uopće ne spominje fizioterapija kao opcija u liječenju ovog stanja, naše iskustvo govori u prilog tome da ova terapijska metoda može biti od velike pomoći u smanjenju ili uklanjanju bolova kod ovog neugodnog sindroma. Dvije su temeljne opcije. Prva je zasnovana na terapiji laserom i ultrazvukom. U ovom pristupu ultrazvuk svojim mikrovibracijama, a laser svojim  fotostimulacijskim i termičkim učinkom smanjuju bolnost pri pokretanju . U kombinaciji sa vježbama propriocepcije moguće se minimalizirati ili potpuno ukloniti bolove kod većine pacijenata. Drugu opciju predstavlja terapija udarnim valom i njen učinak na smanjenje osjetljivosti receptora za bol putem hiperstimulacijske analgezije, opet u kombinaciji sa vježbama. Uz dodatak brige o adekvatnoj obući, kao i sa kvalitetnim ortopedskim ulošcima, mortonova metatarzalgija jest jedan neugodan, ali lječiv bolni sindrom koji ne mora umanjivati sposobnost za obavljanje dnevnih ili sportskih aktivnosti.

Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr

The post Mortonova metatarzalgija – Mortonov neurom appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Klinička slika kod polineuropatije

Klinička slika polineuropatije obuhvaća: osjećaj trnjenja, odrvenjelost, žarenja, utrnutost, stezanja u distalnim dijelovima udova, posebice stopalima i šakama, slabiju snagu mišića i bolne grčeve u potkoljenicama. Izražen je i umjereni gubitak mišićne mase na potkoljenicama i stopalima. Tegobe se, u pravilu, sporo razvijaju. Motorički simptomi kroničnih polineuropatija se na početku jedva uočavaju; kasnije počinju problemi i poteškoće sa hodanjem. Na početku se razvija mišićna slabost pretežno ekstenzora stopala i prstiju uz gubitak mišićne mase potkoljenica pa noge izgledaju „poput rodinih“. Kasnije se razvijaju sekundarne promjene kao deformacija stopala, tipa cavus (izbočena stopala) i umjereno ograničenje pokretljivosti u gležnjevima-kontrakture. Svi ti simptomi se mogu javljati u različitom intenzitetu kod pojedinih bolesnika, te se stoga, ponovo rehabilitacija mora individualno planirati i provoditi.

Fizikalna terapija kod polineuropatija

Fizioterapija obuhvaća, na prvom mjestu medicinsku gimnastiku, a dosta se obilno koristi i elektroterapija i terapija elektromagnetskim poljem – magnetoterapija.

Vrlo važni segment medicinske gimnastike predstavljaju vježbe za prevenciju

Medicinska gimnastika obuhvaća pasivne vježbe, aktivno potpomognute vježbe te aktivne vježbe bez otpora ili s otporom. Poseban oblik kineziterapije jest EMG biofeedback terapija, gdje se provode ciljane vježbe a mišićna aktivnost se prati preko različitih signala (npr. Elektromiografskih, zvučnih, grafičkih…). Zbog sklonosti nastanka kontraktura, vrlo važni segment kineziterapije predstavljaju vježbe za prevenciju ili ublažavanje kontraktura s naglaskom na vježbe istezanja.

Usporedbom kineziterapijskih programa bolesnika s distrofijom s onim osobama s neuropatijama odnosno bolestima perifernih živaca, uočava se velika sličnost u vrsti vježba, a značajno se razlikuju intenzitet i način provođenja vježbi. U grupi polineuropatija manje je izražena opasnost od potencijalnog oštećenja mišića nego u distrofiji pa je moguće u vježbama za snaženje mišića slobodnije provoditi vježbe s opterećenjem te repetitivne vježbe za izdržljivost. Ostali program vježba za prevenciju kontraktura tj. vježbe istezanja vrlo je sličan. Zbog bolnih grčeva i osjetnih problema u nogama, kod bolesnika sa polineuropatijama se primjenjuju i ostale procedure fizioterapije za za ublažavanje bolova i poboljšanje cirkulacije kao što su elektroterapija, magnetoterapija. Za tretman kontraktura korisna je primjena termoterapije; primjena umjerene topline npr. parafinskim oblozima ili masaže ledom, prije početka vježbanja.

Osim fizioterapijskih procedura, u rehabilitaciji bolesnika s polineuropatijom je važna i primjena ortopedskih pomagala; od ortopedskih cipela do eventualne primjene ortoza za gležanj i stopalo.

Autor: Prim.mr.sc.dr.Ida Kovač
Tekst preuzet iz knjige: rehabilitacija i fizikalna terapija bolesnika s neuromuskularnim bolestima

The post Polineuropatije – rezultat oštećenja perifernih živaca appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Uslijed upale nastaje oteklina i kompresija nervusa medianusa u karpalnom kanalu.

Klinička slika sindroma karpalnog kanala

Klinička se slika očituje trncima i bolima u prva tri prsta. U težim slučajevima nastaju trofičke promjene tenara. Zbog iritacije vegetativnih vlakana bolesnik se jače znoji i promjeni se boja kože. Problemi se često pojačavaju noću i pri pojačanoj volarnoj fleksiji šake tijekom nekoliko minuta, ili pritiskom retinakuluma fleksora. Ultrazvučna dijagnostika jedna je od glavnih metoda dijagnostike i procjene stanja nervusa medianusa u karpalnom kanalu. EMNG pokazuje smetnje provodljivosti nervusa medianusa. Sindrom se liječi nesteroidnim antiflogisticima, te eventualno infiltracijom kortikosteroida za lokalnu primjenu s prolongiranim djelovanjem.

Liječenje sindroma karpalnog kanala

Od postupaka fizikalne terapije najčešće se koristi kombinacija ultrazvuka, interferentnih struja, te lasera ( HIRO), a u novije vrijeme se terapija udarnim valom također pokazala kao terapija izbora. Lokalne infiltracije kao i ultrazvučno nvođena hidrodisekcija živca pokazuje dobre rezultate u novije vrijeme. Kod težih slučajeva indiciran je i operativni zahvat odnosno operativna dekompresija medianusa.

The post Karpalni kanal – sindrom karpalnog kanala appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Pogledajte nekoliko jednostavnih vježbica kojima možete pozitivno utjecati na vašu kralježnicu:

1. Legnite na trbuh, ostanite u tom položaju nekoliko sekundi i dišite normalno
2. Ležeći na trbuhu oslonite se na laktove. Ostanite u tom položaju nekoliko minuta. Dišite normalno.
3. Ležeći na trbuhu ispružite laktove i oslonite se na ruke. Ostanite u tom položaju nekoliko sekundi, zatim se vratite u početni položaj (ležeći). Prilikom podizanja ramena izdahnite. Bitno je da u krajnjem podignutom položaju kukovi ostanu na podlozi bez podizanja.

Posturalna korekcija – Zapamtite da je jedan od najčešćih uzroka nastanka bolova u donjem dijelu kralježnice dugotrajno sjedenje. Ukoliko na poslu dugo sjedite, pokušajte svakih 2 sata malo prošetati i razgibati se. Uzmite mali jastučić koji možete položiti iza leđa i na taj način dodatno pomoći svojoj kralježnici.

Ove vježbice možete ponavljati nekoliko puta dnevno.

The post Bolovi u križima – lumbalnom dijelu appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Kako i kada nastaju bolovi u vratu

Navedene promjene se javljaju kod starijih ali i mlađih osoba što dokazuje da osim starenja u stvaranju degeneracije intervertebralnog diska sudjeluju i drugi različiti faktori. Prvi simptomi se javljaju kako se razvijaju degenerativne promjene a prvi klinički znakovi nastaju kada pulpozna jezgra podraži živčane završetke u perifernom sloju fibroznog prstena i uzdužnog ligamenta.

Kod pacijenata se javlja bol u zahvaćenom dijelu kralježnice zbog pritiska na korijen živca zatim nastaje nestabilnost vertebralnog dinamičkog segmenta uslijed rupture fibroznog prstena, te u tom dijelu dolazi do povećane pokretljivosti koja je uzrok povećane aktivnosti muskulature u kojoj se javlja umor, bol i neravnoteža zbog stalno povećanog tonusa.

Manifestacija kliničke slike može nastati u području razvoja degenerativnih promjena (vertebralni sindrom) no simptomi se mogu prenijeti i na udaljena mjesta od kralježnice pri iritaciji ili kompresiji spinalnih korjenova ili krvnih žila (vertebrogeni sindrom). Može doći i do pritiska na živčane strukture (kompresijski sindrom).

Vertebralni sindrom klinički se očituje lokalnim simptomima boli, napetom paravertebralnom muskulaturom, oštećenom funkcijom i promjenom oblika vertebralnog dinamičkog segmenta (skolioza, kifoza).
Vertebrogeni sindrom se odlikuje bolovima koji se prenose na glavu, u gornje udove kod vratne kralježnice ili u donje kod lumbalne kralježnice, motoričkim ispadima, ispadima osjeta i cirkulatornim simptomima.

Oštećenje diska u gornjem dijelu vratne kralježnice (C2-C3,C3-C4) stvara bol u području lopatice ili ramena

Oštećenje diska u gornjem dijelu vratne kralježnice (C2-C3,C3-C4) stvara bol u području lopatice ili ramena , dok oštećenje donjeg dijela vratne kralježnice izaziva bol u šaci. Pritisak diska na šesti i sedmi spinalni korijen uzrokuje bol u prednjem dijelu stjenke prsnog koša. Zbog kompresije petog i šestog spinalnog korijena reducirana je i gruba motorna snaga a razvijaju se trofičke promjene određenih skupina mišića.

Kod protruzije diska (C4-C5,C6-C7) dolazi do motornih ispada u jednoj ruci ili u obje, slabost s ukočenošću, prisutni su trnci u jednoj ili u obje šake.

Kod pacijenata sa takvim simptomima vrlo je važno napraviti određene dijagnostičke postupke (EMNG,MR) kako bi se postavila točna dijagnoza jer samo tako možemo znati što je pacijentu i kako mu možemo pomoći.

Liječenje bolova u vratu :

U slučaju akutne protruzije intervertebralnog diska potrebno je mirovanje u povoljnom položaju te uzimanje analgetika. Trakcija preko lubanje se provodi jedino u slučaju ako mirovanje i analgetici nisu dali zadovoljavajući rezultat, a ako i trakcija ne da zadovoljavajući rezultat indicirano je operativno liječenje (nakon konzultacije s neurokirurgom).

Kod pacijenata kod subakutne i kronične boli koja je izazvana kompresijom spinalnih korijena  liječenje se provodi odmaranjem mirovanjem te rasterećenjem Schanzowim ovratnikom. Indicirana je i vrlo važna dobra i ciljana fizikalna terapija. Od procedura fizikalne terapije preporuča se elektroanalgezija , ultrazvuk, te medicinska masaža.

Medicinska gimnastika se provodi ciljano i vrlo oprezno. Vježbama jačamo oslabljenu muskulaturu, povećavamo gibljivost  te korigiramo držanje tijela. Pacijenti sa takvom dijagnozom moraju obavljati dva puta godišnje fizikalnu terapiju, redovito se masirati te provoditi naučene vježbe.

The post Bolovi u vratu, vratnoj kralježnici appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Anatomija lumbalnog dijela kralježnice

Prostor između dva kralješka naziva se vertebralni dinamički segment, te kod pacijenata sa križoboljom najčešće degenerativne promjene nalazimo upravo u tom području. Vertebralni dinamički segment sastoji se kako smo rekli od po dva susjedna kralješka između kojih je disk, međukralješničkih otvora i intervertebralnih zglobova.

Svaki disk je građen od želatinozne okruglaste jezgre (koja čini središnji dio), oko koje se nalazi fibrozni prsten. Fibrozni prsten je vrlo čvrst, jer mu se niti križaju i urasle su u kost trupa kralješka. On povezuje trupove kralješka, omogućuje njihovu gibljivost te pruža čvrst oslonac jezgri koja bolje djeluje kao amortizer pritiska, te sprječava da jezgra pri naglim pokretima ili nekim opterećenjima sklizne sa svoga mjesta.

Degenerativne promjene se najprije pojavljuju na intervertebralnom disku

Vidimo dakle da prostor među trupovima kralježaka služi pokretima iako nije građen kao pravi zglob. Degenerativne promjene se najprije pojavljuju na intervertebralnom disku da li kao proces starenja, neke traume ili genetskog razloga. Degeneracija intervertebralnog diska očituje se smanjenjem elastičnosti jezgre diska, smanjenjem njezina oblika, fisurama i rupturom pojedinih vlakana fibroznog prstena te suženjem intervertebralnog prostora.

Intervertebralni disk zbog smanjenog vezanja vode u jezgri postaje neelastičan, slabije djeluje kao amortizer pritiska te slabije odolijeva mikrotraumatskim oštećenjima. Fibrozni prsten vremenom puca te se u njega utiskuju dijelovi želatinozne jezgre. S napredovanjem degenerativnih promjena raspada se hrskavična pokrovna ploča i disk. Prostor između dva kralješka se sužuje te dolazi do približavanja trupova kralješka.

Kada i zašto dolazi do bolova u lumbalnom dijelu kralježnice?

Degenerativne promjene na kralježnici se javljaju kod starijih osoba ali i kod osoba mlađe dobi. Vjerojatno i današnji način života, sjedeći posao, nedovoljna tjelesna aktivnost pogoduju bržem razvoju degenerativnih promjena. S razvojem degenerativnih promjena pojavljuju se i prvi simptomi. Bol se najčešće javlja u lumbalnom dijelu kralježnice jer je tamo mehaničko opterećenje najveće ne samo statičko nego i dinamičko. Opterećenje je najveće na onim mjestima gdje jedan dobro pokretan dio kralježnice prelazi u drugi koji je slabo pokretan ili sasvim nepokretan.

Simptomi su jaka probadajuća bol u lumbosakralnom području, iskrivljeno i ukoćeno držanje a muskulatura tog područja je bolna i napeta na dodir.

U većini slučajeva kada se lumbago prvi puta pojavi on nakon kratkog vremena i nestaje jer je pritisak prolazan te mu većina pacijenata ne pridaje pažnju i ne poduzima nikakve mjere liječenja. Problemi se javljaju tek onda kada se lumbago ponovo pojavi, bol je obično jača tjednima traje te se tada većina pacijenata javlja liječniku.

Liječnik pacijenta upućuje na neku od dijagnostičkih pretraga, najčešće na snimanje kralježnice rentgenom (gdje se vide starija oštećenja). Skuplje pretrage  ali znatno djelotvornije su MR (magnetska rezonanca) i CT (kompjuterizirana tomografija), pa ih pacijenti u akutnoj fazi bolesti vrlo rijetko kada i naprave.

Nakon provedene dijagnostičke obrade i postavljene dijagnoze pacijent se upućuje na fizikalnu terapiju koja ima vrlo važnu, praktički glavnu ulogu.

Fizikalna terapija kod lumbaga

Fizikalna terapija ima za cilj da se održi i uspostavi funkcija kralježnice za slobodno kretanje u prostoru i obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Kod određivanja fizikalne terapije vrlo je važno da je postavljena dijagnoza točna jer samo ciljanom fizikalnom terapijom imamo najveće izglede za uspješnost liječenja. Od fizikalnih procedura najčešće apliciramo magnetoterapiju, laser, neke vrste elektroterapije te izvodimo vježbe istezanja i jačanja muskulature ali ih izvodimo kada ta akutna faza malo popusti (nakon 4 do 5 dana primjene fizikalne terapije). Ono što je vrlo važno za pacijenta da dobro naučene vježbe svakodnevno izvodi kako bi muskulaturu oko oštećene kralježnice ojačao, pa su izgledi da se lumbago ponovi manji.

Pacijente treba educirati kako u svakodnevnim aktivnostima pravilno izvoditi određene radnje (pravilno sjedenje, ustajanje i lijeganje, nošenje i dizanje tereta itd.).

Ako pacijenti zanemaruju i ne liječe lumbago može doći do još jačih i izraženijih degenarativnih promjena na kralježnici pa čak i do klijenuti mišića te je tada najčešće indiciran operativni zahvat (o tome odlučuje neurokirurg) jer konzervativni način liječenja ne daje dobre rezultate.

The post Lumbago – bolovi u donjem dijelu kralježnice appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.