Ozljede meniskusa predstavljaju jednu od najčešćih ozljeda koljenog zgloba u modernom svijetu. Različiti pokreti rotacije potkoljenice mogu dovesti do ozljede meniskusa. Često uz ozljedu meniskusa stradaju i druge strukture u koljenom zglobu.

Meniskus predstavlja jednu od najvažnijih anatomskih struktura koljenog zgloba. U svojoj biti meniskusi su dvije elastične, polumjesečaste ili srpolike vezivno-hrskavične tvorbe. Meniskusi osiguravaju sukladnost dviju vrlo važnih površina, bedrene i goljenične kosti. Zahvaljujući svojoj građi, ali i obliku u kojem su nastali, meniskusi provode neke od najvažnijih funkcija za ljudsko kretanje. 

Meniskusi raspoređuju dano opterećenje na cijelu femoro-tibijalnu zglobnu površinu, sudjeluju u apsorpciji udaraca, pomažu u stabilizaciji koljenog zgloba, olakšavaju kretnje unutar zgloba, lubrificiraju zglobna tijela te na takav način osiguravaju i prehranu i sigurnost zglobne hrskavice, sprječavaju hiperekstenziju te imaju proprioceptivnu ulogu. Ozljede meniska predstavljaju jednu od najčešćih ozljeda koljenog zgloba u današnje doba. 

Što uzrokuje ozljedu meniska?

Događaj kao što je trauma ili procesi kao što su trošenje i nastanak degenerativnih promjena koljenog zgloba najčešći su uzročnici nastanka ozljede meniska. Ozljede meniskusa ne događaju se tek tako jednostavno, naime, one nastaju kao rezultat međusobne interakcije značajnog broja vanjskih i unutarnjih rizičnih čimbenika. Primjerice, ukoliko je riječ o sportašu koji postavljene ciljeve pokušava ispuniti na način da maksimalno koristi vlastiti funkcionalni i mišićno-koštani potencijal, interakcija potencijala koji može ostvariti i zahtjeva koji su pred njim može u značajnom broju slučajeva, rezultirati i ozljedom meniskusa. 

Unutarnji čimbenici od rizika uključuju odlike sportaša kao što su njegove individualne biološke karakteristike, te fiziološke i psiho-sociološka karakteristike, dok vanjske čimbenike od rizika čine specifičnosti procesa treninga, karakteristike natjecateljskog procesa te uvjete u kojima se zahtijevane aktivnosti provode, opremu koju je potrebno pritom koristiti i slično.  

Ozljeda meniskusa najčešće nastaje prilikom rotacije potkoljenice u odnosu na natkoljenicu. Primjerice kada napravimo rotaciju trupa i natkoljenice dok stojimo na jednoj nozi. Da bi se desila ozljeda meniskusa potrebno je veće opterećenje i nagla promjena smjera. Iz tog razloga jedna od najčešćih ozljeda skijaša upravo je ozljeda meniskusa.

Kako se prepoznaje ozljeda meniska

U trenutku kada sama ozljeda nastane, pacijent osjeti izrazitu bol, čuje ili osjeti „prasak „ te stječe dojam da se u koljenom zglobu nešto pomaklo. Rjeđe, u trenutku ozljede blokira se pokret koljena ukoliko oštećeni dio meniska ostane blokiran u prostoru između tibije i femura. 

Često nakon ozljede može nastati oteklina, bol je i dalje prisutni simptom, a u većini slučajeva dolazi i do ograničenja pokreta te je fleksija koljena otežana. Isto tako, bol se može proširiti po cijeloj zglobnoj pukotini. U koljenom zglobu može se javiti „škljocanje“ ili osjećaj „bolnog štipanja“ prilikom kretnji. Također dolazi i do nestabilnosti prilikom stajanja ili hodanja. 

Vrste ozljede meniskusa

Ozljede meniskusa mogu biti longitudinalne, horizontalne, radijalne, kose, degenerativne. Ovisno o mjestu nastanka i zahvaćenosti ovisiti će i simptomi te rehabilitacija.

Dijagnostički postupci i liječenje ozljede meniskusa

Ukoliko kod sportaša ili osobe koja se bavi određenom aktivnošću dođe do ozljede meniska, od ključne ja važnosti da u trenutku u kojem je došlo do ozljede prestane s obavljanjem aktivnosti i pokreta, kako se ne bi dogodilo da se ozljeda pogorša. Iznimno je važno potražiti savjet stručnjaka (fizioterapeut, ortoped) koji će vas nakon pregleda uputiti što je potrebno napraviti te kako se nositi sa ozljedom. Osim anamneze, rade se i testovi kako bi potvrdili postojanje ozljede meniskusa. 

Neki od testova koje radimo su: Mc Murray test, De palma test (kompresivni test), Stewart test, Apley test i Payerov znak.

Mc Murray test izvodimo na način da pacijent leži na leđima. Nogu savijemo u kuku i koljenu, a peta dodiruje stražnjicu. Jednom rukom primimo koljeno a drugom stopalo te ga rotiramo prema unutra uz abdukciju i ekstenziju koljena. Pod rukom se može osjetiti preskok i javlja se bolnost.

Ukoliko klinički testovi ukažu na mogućnost ozljede meniskusa, biti će potrebno napraviti MR koljenog zgloba kako bi se utvrdila opsežnost ozljede i odlučilo o daljnjem liječenju.

Važnost fizikalne terapije kod ozljede meniskusa

Važno je započeti sa fizikalnom terapijom neposredno nakon što je do ozljede došlo, a provodi se sve do trenutka u kojem osoba ne povrati svoje izgubljene sposobnosti. Izbor liječenja ovisno o ozljedi može biti konzervativan i operativan. Fizikalna terapija ovisi o tome kakav će izbor liječenja biti pa razlikujemo nekoliko rehabilitacijskih pristupa.

Proces rehabilitacije kod konzervativnog liječenja ozljede meniska sastoji se od nekoliko faza. 

U prvoj fazi koja traje do 2 tjedna iznimno je bitno djelovati simptomatski. Radimo na smanjenu otekline, analgetskim procedurama te održavanju jakosti natkoljeničnog mišića elektrostimulacijama. Koristi se magnetna terapija, krioterapija, kompresija te elevacija ekstremiteta. U ovoj fazi bitno je prestati sa fizičkim opterećenjem i poštediti koljeno.

Druga i treća faza uključuju rad na opsegu pokreta i jačanju muskulature natkoljenice te stražnje lože. Iznimno je bitno dugoročno snaženjem poboljšati i povećati stabilnost koljenog zgloba jer će se tako smanjiti opterećenje na meniskuse. Radimo ekscentrične vježbe, vježbe balansa, promjene smjera i sl.

Post operativna rehabilitacija ovisi o izboru metode operativnog liječenja i može trajati od 1-3 mjeseca. Ovisno o stanju, fizioterapeut će izabrati najbolje procedure po fazama liječenja kako bi se u što kraćem vremenu vratili svakodnevnim aktivnostima.

Pogledajte par vježbi koje koristimo u kasnijoj fazi rehabilitacije kod ozljede meniskusa. Više vježbi možete pronaći ovdje: Vježbe za koljena.

Vježbe za koljena izvodite polako, pazite na posturu i ukoliko niste sigurni koje su vježbe prilagođene vama, savjetujte se sa fizioterapeutom!

Vježbe za koljena kod ozljede meniskusa 1

Omotajte elastičnu traku oko oba skočna zgloba. Zauzmite položaj plenka (Oslonac na podlaktice i stopala uz zadržavanje ravnog trupa). Podižite ravno nogu po nogu sa ispruženim koljenom. Krajnji položaj zadržite 10 sekundi. Vježbu ponovite 10 puta sa svakom nogom!

Vježbe za koljena kod ozljede meniskusa 2

Omotajte elastičnu traku oko oba skočna zgloba. Zauzmite položaj ležanja na boku kako je navedeno na slici. Podižite ravno nogu sa ispruženim koljenom. Krajnji položaj zadržite 10 sekundi. Vježbu ponovite 10 puta sa svakom nogom!

Vježbe za koljena kod ozljede meniskusa 3

Zauzmite sjedeći položaj naslonjeni uz zid kako je navedeno na slici. Položaj zadržite između 10-20 sekundi ili duže ovisno o stupnju treniranosti. Vježbu ponovite 10 puta.

Vježbe za koljena kod ozljede meniska 4

Omotajte elastičnu traku oko skočnog zgloba. Iz neutralnog stojećeg položaja kako je navedeno na slici ispružite nogu prema naprijed pa prema natrag sa ispruženim koljenom. Pazite na ispravan položaj trupa. U krajnjem položaju zadržite nogu 10 sekundi. Vježbu ponovite 10 puta u svakom smjeru pa zamijenite nogu.

Više vježbi za koljeno i ozljedu meniskusa možete pronaći ovdje: Vježbe za koljena.

The post Ozljede meniskusa appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Prezentacija boli u peti se ne svodi samo na petni trn kako to većina trkača misli. Prvo treba razlučiti u kojem dijelu pete se javila bol.

Petna kost (kalkaneus) služi između ostalog kao hvatište za dvije trkačima izuzetno važne anatomske strukture. Sa stražnje strane za kalkaneus se hvata Achillova tetiva, a sa donje strane plantarna aponeuroza. Stoga su i bolni sindromi pete kod maratonaca vezani upravo uz ove dvije strukture.

U ovom članku opisati ćemo stanja koja mogu uzrokovati bolove u stražnjem dijelu pete.

BOLOVI U STRAŽNJEM DIJELU PETE

Ukoliko imate bol u stražnjem dijelu pete tada treba misliti na:

• Retrokalkanealni burzitis – upala sluzne vreće koja se nalazi između Achillove tetive i kalkaneusa
• Achillovu tendinozu (tendinitis) – upala Achillove tetive
• Haglundov sindrom – ako su retrokalkanealni burzitis i Achillova tendiniza prisutni u isto vrijeme i na istom stopalu
• Kalkanealni apofizitis/entezitis – upala na mjestu insercije Achillove tetive na kalkaneus  

RETROKALKANEALNI BURZITIS

To je vrlo čest problem bolne pete kod trkača, međutim rijetko se dijagnosticira jer se često pogrešno zamijeni sa tendinozom Achillove tetive. Burza je mala vrećica s tekućinom koja se nalazi između petne kosti i Achillove tetive. Kod pretreniranja dolazi do upale burze.

Simptomi i znakovi retrokalkanealnog burzitisa:

• bol u stražnjem dijelu pete pogotovo pri trčanju uzbrdo ili na mekim podlogama (zemlja)
• oticanje i bolna osjetljivost na dodir stražnjeg dijela pete zbog čega je ponekad problem obuti cipelu ili tenisicu.
• istovremenim pritiskom prstiju sa obje strane pete straga možemo osjetiti spužvastu konzistenciju

Liječenje retrokalkanealnog burzitis:

• odmor
• aplicirati led, ne direktno na kožu (preko zavoja ili krpe), 2x15min s 10 minuta pauze
• ibuprofen 400mg 3×1
• ultrazvučna fizikalna terapija pokazala se vrlo korisnom zbog skraćivanja procesa ozdravljenja
• interferentne struje
• blokade (steroidne lokalne injekcije) su moguća opcija kod vrlo jakih bolova, ali nakon  injekcije je potreban 48-satni apsolutni odmor. Napominjem da se blokade primjenjuju iznimno i ako je ikako moguće bolje ih je izbjegavati pogotovo na donjim ekstremitetima, jer višekratne aplikacije mogu dovesti do slabljenja tetive, a time i do njezine rupture
• u rijetkim slučajevima je potrebna operacija

ACHILLOVA TENDINOZA (TENDINITIS)

Achillova tetiva je velika tetiva koja se nalazi na stražnjoj strani gležnja. Ona spaja velike mišiće lista potkoljenice (gastrocnemius i soleus) s petnom kosti. Tetiva postaje upaljena nakon dugotrajnog izlaganja opetovanoj mikro traumi. Smatra se da ova ozljeda čini 15% svih trkačkih ozljeda i bolne pete.

Glavni uzrok je također pretreniranost. Osim toga pretjerana pronacija je također vrlo važan predisponirajući faktor. Kod nje dolazi do izvrtanja stopala prema unutra što uzrokuje micanje tetive lijevo-desno, njezinu iritaciju, a time i upalu.

Simptomi i znakovi akutne upale:

• bol duž tetive tijekom vježbanja u području Achillove tetive (stražnji strana donjeg dijela potkoljenice, stražnji dio gležnja i stražnji dio pete)
• crvenilo kože iznad tetive
• pritiskom prstiju na tetivu mogu se osjetiti krepitacije (struganja) dok mičete stopalo gore- dolje.

Ako zanemarujete ove znakove dulje vrijeme (nekoliko tjedana) tada ćete vjerojatno razviti kroničnu upalu Achillove tetive kod koje su vrlo mali izgledi za izliječene.

Simptomi i znakovi kronične upale:

• bol u tetivi postoji i u mirovanju pogotovo ujutro, s time da se bol pojačava pri hodanju uzbrdo ili po stepenicama.
• trajanje simptoma nekoliko tjedana

Liječenje Achillove tendinoze:

• odmor
• led lokalno, ne direktno na kožu 2x15min, 10min pauze
• ibuprofen 400 3×1
• umetanje petnog uloška u tenisicu da rasteretimo odnosno smanjimo naprezanje Achillove tetive
• stavljanje tapinga (trake) na stražnji dio pete i donji dio potkoljenice koja služi kao potpora tetivi
• ako je stanje loše u obzir dolazi čak i imobilizacija sadrenom longetom
• udarni val
• interferentne struje
• ultrazvučna fizikalna terapija
• sportska masaža sprečava nastanak priraslica

HAGLUNDOV SINDROM

Kada dvije prethodno opisane ozljede (retrokalkanealni burzitis i Achillova tendinoza) perzistiraju zajedno u isto vrijeme na istom stopalu tada to nazivamo Haglundovim sindromom.

Osim simptoma koji su prethodno navedeni obično je prisutna i petna kvrga sa stražnje strane, zadebljanje, koje nazivamo egzostozom – zna biti toliko veliko da trkači moraju kupovati tenisice 1-2 broja veće.

Liječenje Haglundovog sindroma:

Ako ne reagira na konzervativno liječenje, koje je prethodno opisano, tada je operacija neizbježna (skidanje petne kvrge i reparacija Achillove tetive).

APOFIZITIS PETNE KOSTI

Uglavnom se javlja kod djece koja rano počinju sa trčanjem (između 8-15 godine). Stanje je inače često kod djece koja imaju jako ubrzani rast, pa kako kosti postaju sve veće mišići i tetive postaju sve napetije.

Na mjestu insercije Achillove tetive na petnu kost dolazi do upale pri čemu dolazi do tzv. mrvljenja petne kosti.

Simptomi:

• bol u peti sa stražnje strane pri hodanju ili trčanju
• kvrga na stražnjoj strani pete može, ali i ne mora biti prisutna
• napeti mišići stražnjeg dijela potkoljenice (soleus i gastrocnemius)

Liječenje:

•     odmor
•     led
•     longeta ili gips
•     interferentne struje
•     ultrazvučna fizikalna terapija  

Kao što možemo vidjeti iz opisanih ozljeda, bol u peti može imati više razloga. Svaka od navedenih ozljeda zahtjeva obavezan posjet vašem izabranom liječniku ili fizioterapeutu koji će dalje s obzirom na težinu ozljede odlučiti o potrebi fizikalne terapije ili eventualnoj ortopedskoj konzultaciji.

Dr. Inolav Blažeković

The post Bolovi u peti kod sportaša appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Preponska je bol tek simptom, te neizostavno zahtjeva pregled specijaliste i uspostavljanje točne dijagnoze. Naime, u jednom izuzetno malom prostoru nagurali su se mnogi važni organi, te je bitno što ranije otkriti koji od njih prvi probleme, te ih potom adekvatno i liječiti.

Laički i stručno-medicinski termin „prepona“ znaju se u praksi dosta razlikovati. Zbog toga se često događa da prethodno opisana kao „preponska bol“, na kraju postane bol u kuku, vrhu zdjelice ili trbušnim mišićima.

Zbog toga ćemo ovdje proći neke od mogućih uzroka bolova u preponskoj regiji, te ih razlikovati od „bolne prepone“ što je naziv koji se odnosi na kroničnu upalu ili ozljedu jedne skupine mišića natkoljenice.

Uzroci bolova u preponi

Osteitis pubis

Osteitis pubis, odnosno upala spoja pubičnih kosti s prednje strane zdjelice, može imati različite uzroke. Najčešći uzrok je intenzivna sportska aktivnost, kao što je nogomet ili tenis u kojima je prisutna česta i nagla promjena pravca kretanja kod koje dolazi do malih pomaka u simfizi, odnosno spoju zdjelice.

Karakterizirana je bolovima na samoj simfizi, ali bol može prelaziti i u trbušni zid, te u prepone i kuk, što može otežati postavljanje adekvatne dijagnoze. Ona se pojačava kod kašljanja, fizičke aktivnosti, ležanja na boku, te podizanja trupa ili noge iz ležećeg položaja.

Liječenje ovog sindroma može trajati od nekoliko tjedana, do nekoliko mjeseci, a sastoji se od širokog dijapazona fizioterapijskih metoda, protuupalnih lijekova, pa sve do vježbi snage za trbušnu muskulaturu sa ciljem stabilizacije tog koštanog spoja. Rijetko, i to kod izuzetno upornih upala operativni zahvat dolazi u obzir.

Od dijagnostike, ultrazvuk ili magnetska rezonanca (pored kliničkog pregleda), najbolje su rješenje.

Ozljede trbušnih mišića

Ozljede trbušnih mišića, te njihovih tetiva relativno su česta pojava u sportaša. Rezultat su mnogih faktora od kojih posebno ističem lošu fizičku pripremu, nerazmjer u snazi mišića trbuha i butine (naročito u nogometaša), te neliječene kronične upale tetivnih pripoja butnih mišića (s kojima vrše zajedničku funkciju).

Ozljede mogu varirati od istegnuća samog mišića, djelomične rupture, pa sve do kroničnih upalnih procesa na prijelazu mišića u tetivu ili njenom hvatištu za kost. Za adekvatnu dijagnozu najvažniji je pregled specijaliste, a od pomoći može biti i ultrazvuk.

Liječenje je zasnovano na fizioterapijskim procedurama, sa naglaskom na vježbama jačanja i istezanja. Ono može trajati od jednog tjedna do više mjeseci a u zavisnosti od tipa i veličine ozljede ili upalnog procesa.

Lumbalna kralježnica

Lumbalna kralježnica, odnosno poremećaj u njoj koji uzrokuje pritisak na živac (poput hrskavične hernije) može uzrokovati širenje bolova u preponu. Ponekad je prilično teško utvrditi točnu dijagnozu, a u njenom postavljanju magnetska rezonanca je od velike su pomoći. Liječenje je zasnovano na pokušaju smanjivanja pritiska na živac i to masažom, manipulativnom terapijom (kiropraktikom), te vježbama za snaženje trbušno-leđnog zida u svrhu stabilizacije tog segmenta kralježnice.

Ingvinalna hernija

Ingvinalna hernija, ili preponska kila čest je uzrok boli u toj regiji. Nastaje na mjestu hvatišta trbušnih mišića za zdjelicu i to na slaboj mišićnoj zoni. Ona u stvari predstavlja izbočenje sadržaja trbušne šupljine (najčešće dijela crijeva). Ovo je stanje nespojivo sa intenzivnim sportskim aktivnostima i za povratak u njih zahtjeva operativni zahvat. No dijagnozu i odluku o daljnjoj terapiji valja prepustiti liječniku specijalisti.

Osim nabrojanih i mnoga druga stanja ili bolesti, naročito unutarnjih organa, poput reproduktivnih, urinarnog trakta ili probavnog sustava može uzrokovati bolove u široj preponskoj regiji. Stoga je brza i adekvatna dijagnostika, a potom i propisno liječenje od velike važnosti.

Bolna prepona

Bolna prepona u užem smislu označava ozljedu ili upalni proces u predjelu mišića primicača noge, ili adduktora kako ih u struci zovemo. Poimence, ovdje mislimo na njih pet: adductor magnus, adductor brevis, adductor longus, gracilis, te pectineus.

Svi ti mišići, imaju osnovnu zadaću primicanja noge jednu prema drugoj. U svakodnevici i sportskim aktivnostima igraju glavnu ulogu kod bočnog kretanja, no isto tako izvršavaju cijeli niz drugih funkcija poput stabilizacije kuka pri hodanju, trčanju i stajanju.

Pomažu glavnim mišićima noge pri penjanju uz i niz stepenice, a u posljednje vrijeme otkrivamo i njihovu ulogu u stabilizaciji donjeg dijela kralježnice. Sve u svemu, izuzetno zaposlena mišićna skupina, što ju izlaže opasnostima od mnogih ozljeda.

Preponski su mišići češće izloženi ozljedama koje uključuju bočna kretanja, česte promjene brzine i smjera, te udarce nogom, poput nogometa, rukometa, košarke, te borilačkih vještina. Rjeđe je ova mišićna skupina u opasnosti kod jednostavnih i jednosmjernih kretnji kao što su trčanje i sprint. No i nesmotren pokret pri hodu, naročito pokliznuće, može izazvati iste probleme nesportašima.

Pri nastupu preponske boli, sportaši obično opisuju samo neposredan pokret ili događaj koji je uzrokovao bolnost, koja češće nastupa naglo, a rjeđe postupno, pojačavajući se od slabe ili umjerene prema jakoj. Ipak, danas smatramo da za većinu ne kontaktnih mišićnih ozljeda mora postojati prethodno povišen mišićni tonus(napetost u mirovanju).

Uzroci povećanja napetosti mogu biti raznoliki, te ih valja razlučiti i ukloniti zajedno sa liječenjem same ozljede. Preponski mišići mogu se oštetiti u tijeku samog mišića, na njegovom prelasku u tetivu, mogu puknuti sama tetivna vlakna, ili dolazi do ozljede hvatišta tetive za kost. Izuzetno rijetko može posve puknuti cijeli mišić ili tetiva.

Svako od tih stanja ima ponešto različit režim liječenja, pa je stoga važno precizno odrediti mjesto i veličinu oštećenja, kao i mišić ili mišiće koji su oštećeni. Osim pregleda koji uključuje određivanje točne lokacije bolnosti na palpaciju, te testove istezanja i snage, poželjno je učiniti i ultrazvučnu dijagnostiku.

Liječenje preponske boli

Liječenje, koje se sastoji od dva dijela (ako nije riječ o potpunom puknuću bilo kojeg mišića, što može zahtijevati operativni zahvat). Prije svega valja smanjiti primarnu bolnost.

Ultrazvučna dijagnostika predstavlja prvi izbor u dijagnostici preponske boli

U prvih nekoliko dana mirovanje je više nego poželjno, nakon čega nastupa fizioterapija u punom obimu u nastojanju da smanji upalu i ubrza cijeljenje tkiva. U isto vrijeme započinje i funkcionalno liječenje specifičnim vježbanjem.

U početku ono je usmjereno na povećanje snage i poboljšanje istezljivosti ozlijeđene mišićne skupine. Kasnije je važno sanirati i stanje u široj regiji, što se, nažalost i danas rijetko čini, a što je i razlogom ponavljanja ozljeda, a potom i stvaranja stanja koje zovemo i kroničnom bolnom preponom.

Snaga mišića trbuha, donjeg dijela leđa, butine, te njihov balans i istezljivost, osnovni su preduvjet za konačnu sanaciju ovog neugodnog stanja, te garancija dobro sprovedene prevencije. Isto je tako važno nakon završene rehabilitacije sprovesti punu fizičku pripremu i polagani povratak sportaša u puno trenažno opterećenje, jer se i prebrzim povratkom mogu ponovo pojaviti bolovi, te nove ozljede.

Kronični bolovi u preponi

Kronična bolna prepona stanje je koje u podlozi ima djelomično degeneriranu tetivu, a kao posljedicu dugo prisutnog i loše liječenog upalnog procesa. Ono je izuzetno teško za sanaciju, a u konačnici može rezultirati i odustajanjem od sportskih aktivnosti, kao i operativnim zahvatom.

Osim svega toga valja naglasiti da se u praksi često vidi i kombinirana ozljeda preponskih i dijela trbušnih mišića, a sve poradi njihove zajedničke funkcije u određenim kretnjama ljudskog tijela u prostoru. Nije neobično da ozljeda trbušnih nastupi kao posljedica ozljede preponskih mišića i obrnuto. U cijelu dramu može se uključiti i gornje hvatište velikog butnog mišića (rectus femorisa), te dodatno zakomplicirati i onako ne baš jednostavno i brzo liječenje.

Stoga je vrlo važno ozljedu prepoznati odmah, te isto tako brzo započeti liječenje, a poradi svih mogućih komplikacija izbjegavati samoliječenje, te cijeli postupak oporavka sprovesti pod nadzorom liječnika specijaliste i vodstvom fizioterapeuta.

Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr

The post Bolna prepona – ozljeda prepone appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Koljeno je vrlo kompleksan zglob. Uključuje artikulaciju između tibije (potkoljenična kost) i femura (natkoljenična kost) i patele (iver ili popularno zvana među trkačima “čašica ili glavica”).

Međutim kada govorimo o trkačkom koljenu obavezno moramo spomenuti još dvije važne strukture koje je potrebno poznavati za razumijevanje nastanka ozljede, a to su kvadriceps (iznad patele) i patelarna tetiva (ispod patele).

UZROCI NASTANKA OZLJEDE

Kad koljeni zglob normalno funkcionira tada, kod trčanja, patela lagano klizi gore-dolje bez doticanja femura. Ponekad nije sve tako idealno pa unutarnja strana patele grebe ili struže po femuru i na taj način njezina unutarnja hrskavična ploha postaje neravna te njezino gibanje postaje bolno.

Postoje različiti razlozi koji dovode do takvih patoloških događanja. Jedan od najčešćih je preslabi medijalni (unutarnji) dio kvadricepsa – vastus medialis, koji je najvažniji za pravilno gibanje patele tj. koji podržava njezinu centralnu stabilizaciju tako da se previše ne miče lijevo ili desno.

Kod nekih trkača do aktivacije vastusa medijalisa dolazi tek pri zadnjoj trećini ekstenzije (ispružena noga). Kad je medijalni dio kvadricepsa preslab tada nema centralne stabilizacije patele, ona se previše miče u lateralnim smjerovima i dolazi do oštećenja njezine unutarnje plohe.

Isto tako prejako razvijen lateralni (vanjski) dio kvadricepsa, koji najčešće nalazimo kod trkača koji imaju slabi medijalni dio kvadricepsa, može predisponirati opisano oštećenje. Pretjerana pronacija stopala (izvrtanje stopala prema unutra) također dovodi do «plesanja» patele odnosno do njezine destabilizacije.

OD OSTALIH FAKTORA RIZIKA ZA NASTANAK OVE OZLJEDE TREBA SPOMENUTI:

• široka zdjelica (žene)
• tzv. X noge (genu valgum)
• visoko smještena patela
• istrošene tenisice
• pretreniranost
• previše trčanja nizbrdo

         
Najvažniji simptom je bol. Ona se obično javlja u pateli ili neposredno uz nju, pogotovo uz njezin unutarnji rub ili ispod patele. Bol se može javljati nakon dugotrajnog sjedenja sa skvrčenim koljenima (movie theatre sign), koja postepeno nestaje kada počnemo hodati ili se pojačava ako čučnemo. Trčanje nizbrdo također može biti jedan od provocirajućih faktora za nastanak boli.

Ovdje bih istaknuo da pojava boli u koljenu ne znači uvijek nastanak trkačkog koljena. Razlozi pojave boli u koljenu mogu biti zbog oštećenja ligamenata, meniskusa, osteoartritisa, iliotibijalnog sindroma, ali na tome se ne bih zadržavao u ovome članku. Dakle, ako niste sigurni zbog čega se pojavila bol u koljenu najbolje je da posjetite vašeg liječnika ili fizioterapeuta.

Slijedeći važan znak su krepitacije (struganje) koje čujemo prilikom kretnji u koljenskom zglobu. U nekim slučajevima dolazi i do otekline koljenskog zgloba, koja se pogoršava pri kretanju, a smanjuje pri mirovanju.

Kako si pomoći?

• prekinite sa trčanjem
• 5 – 7 dana uzimajte nesteroidne protuupalne lijekove (Voltaren, Ibuprofen)
• aplicirajte led neposredno ispod patele u periodima od desetak minuta, nakon čega pričekajte da se ohlađena koža ponovno zagrije pa tek onda ponovno primijenite led da ne bi došlo do oštećenja tkiva zbog pothlađivanja. Ne preporučam primjenu leda dulje od tri dana.
• izbjegavajte nošenje teških tereta
• jačajte kvadriceps

Medicinska gimnastiska

Postoje različite vježbe kako ojačati kvadriceps pogotovo njegov medijalni dio, ali jednu bi preporučio kao početnu pogotovo neposredno nakon što prestane bolna faza: 

Legnite i stavite jastuk ispod koljena i nakon toga naprežite kvadriceps tako da tiskate koljenom jastuk prema dolje i to ponovite 20 puta, u desetak serija dnevno. 

Bilo kakve vježbe koje uključuje čučnjeve su zabranjene, jer time dovodite patelu u najgori mogući položaj. Osim toga spomenuo bih da je istovremeno potrebno raditi vježbe istezanja glutealnih mišića, iliotibijalne tetive, stražnje lože natkoljenice, listova i Ahilove tetive.

Potpuni oporavak možete očekivati nakon četiri do šest tjedana. Nakon toga možete se vratiti trčanju ali povratak mora biti postepen.

MEDICINSKI TRETMAN

Ako mjere samopomoći ne pomažu, tada nakon dva do tri tjedna potražite pomoć kod vašeg liječnika. On će dijagnosticirati vaš problem i tada, u suradnji sa specijalistom konzultantom (ortoped ili fizioterapeut), pokušati riješiti vaše tegobe. Kao terapijske mogućnosti spomenuo bih nošenje ortoza, fizikalnu terapiju pa čak i kao krajnju mogućnost operaciju.

Bez specifičnih vježbi jačanja kvadricepsa da postignete bolji balans muskulature i striktnog provođenja vježbi istezanja neće biti trajnog izlječenja i problem će se pojaviti ponovno.

Ako ne riješite pretjeranu pronaciju odgovarajućim tenisicama opet ćete biti u ozljedi. Drugim riječima, mora se pronaći razlog koji je doveo do ozljede i samo njegovim uklanjanjem možemo postići trajno izlječenje.

KOMENTAR

Prema mom iskustvu u radu s pacijentima u ambulanti i u razgovorima s trkačima prije i poslije utrke – ne pridržavate se preporučenog tretmana! To ne vrijedi za svakoga, ali je istinito za većinu pacijenata. Ako zaista želite sanirati ozljedu morate odmarati.

Bilo kakva aktivnost koja uzrokuje bol u koljenu, a to je najčešće trčanje, hodanje po stepenicama ili slično, dovodi do daljnje iritacije hrskavice ispod patele. Vi morate tijelu dati šansu da ozdravi. Mnogi trkači misle na sljedeću trku, a tretman liječenja ozljede je samo nešto što će usput proći za nekoliko dana.

Ako je tako, tada imate problem koji možete riješiti jedino u razgovoru sa samim sobom, jer misli morate usmjeriti na potpuno ozdravljenje za koje treba minimalno nekoliko tjedana. Bez potpunog oporavka nema ni pravog povratka na stazu.

Povratak je itekako postupan i mora se vrlo pažljivo isplanirati. Slušajte signale upozorenja koje vam šalje tijelo. Nemojte se koncentrirati samo na mjerače frekvencije srca i na prijeđene kilometre.

Dobitak za kardiovaskularni sistem i pluća kod trčanja je neizmjeran, ali ako nastaju oštećenja na mišićno-skeletnom sistemu tada se treba upitati da li ipak pretjerujemo. Smisao rekreacije je zdraviji i zadovoljniji život, a ne ozljeđivanje zbog pretjeranog treniranja.

Zato svaki znak upozorenja, koji vam šalje tijelo, registrirajte i pokušajte razmisliti zašto je nastao i kako dalje. Samo na taj način na vrijeme možete preduhitriti nastanak ozljede.

Ako već nastane tada ste dužni tijelu dati odmora. Ukoliko ne postupite tako, krediti koje imate kod vašeg tijela ubrzo će se istopiti i otići ćete u dug koji nikad nećete moći vratiti.

Dr. Inoslav Blažeković, spec. obiteljske med.

The post Trkačko koljeno (runner’s knee) appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Što je Osgood-Schlatter-ova bolest

Korištenje steznika i ortoza za koljeno treba dogovoriti sa stručnjakom, a nikako ih aplicirati po vlastitom nahođenju.

Na mjestu hvatišta tetive za kost postoji koštana izbočina ili kvrga, koju je vrlo lako napipati ispod samog koljena, jer se nalazi plitko ispod kože. U djece koja još nisu završila rast, ta ista koštana kvrga nije kompletno srasla sa goljeničnom kosti, već je između njih umetnuta vrlo tanka hrskavična ploča.

Njena svrha je omogućiti daljnji rast same kosti i spomenute kvrge, pa tako i rast djeteta, odnosno rast mišića i tetive.

Kod preopterećenja na tom dijelu sustava za pokretanje, pretjeranog trčanja, skakanja i općenito intenzivne sportske aktivnosti, može doći do iznimno jakih sila vučenja koje tetiva prenosi na koštanu kvrgu, pa samim tim i na hrskavičnu ploču.

U neke djece cijela ta situacija može rezultirati upalom hrskavične ploče uz prateće bolove i nemogućnost hodanja nizbrdo, trčanja ili skakanja. To stanje naziva se i Osgood-Schlatter-ova bolest.

Fizikalna terapija kod Osgood-Schlatter-ove bolesti

Od velike je važnosti odmah prepoznati ovo oboljenje. Kod malih se sportaša ono često previdi ili zanemari, a može se i zamijeniti sa bolovima kod pada na koljeno. To se posebno događa u sportovima poput odbojke i rukometa, gdje su padovi sastavni dio igre.

Kada se dijagnosticira, nužno je odmah smanjiti intenzitet sportske aktivnosti, a u nekim je slučajevima i potpuno ukinuti. Zatim slijedi protuupalna terapija, u kojoj je najefikasniji upravo led. Često se primijenjuju i neke metode fizioterapije poput magnetoterapije, elektroterapije, a u kasnijoj fazi i laser.

Najvažnije nastojati otkriti je li nešto van samog sustava za opružanje koljena i prirođene preosjetljivosti na sile vučenja uzrokovalo ovakvu upalu.

Plodno tlo za ovu ozljedu može pripraviti cijeli niz stvari, od sportskih aktivnosti na tvrdoj podlozi, preko neadekvatne obuće, preintenzivnog trenažnog procesa, neredovitog treniranja, pa sve do skraćenih mišića uslijed brzog rasta, spuštenih svodova stopala ili nepravilne tehnike trčanja ili skoka.

Povratak u sportsku aktivnost kod Osgood-Schlatterove bolesti

Nakon što je smiren ili barem ublažen prvotni upalni proces, proces daljnjeg liječenja identičan je onome u skakačkog koljena. Važno je u kontaktu sa trenerom prekontrolirati tehniku trčanja i skoka. Treba odrediti maksimum opterećenja koje ozlijeđeni adolescent može podnijeti bez da se dodatno ozlijedi.

Sam povratak u sportsku aktivnost treba biti iznimno polagan, uz redovite kontrole liječnika specijaliste i fizioterapeuta. Isto tako, valja biti vrlo strpljiv u cijelom tom procesu.

Jednom započeti upalni proces smiruje se vrlo polagano, pa cijelo liječenje može potrajati i više mjeseci. Korištenje steznika i ortoza za koljeno treba dogovoriti sa stručnjakom, a nikako ih aplicirati po vlastitom nahođenju.

Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr

The post Osgood-Schlatter sindrom appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

“Četrdesetak posto trkača koji boluju od ITB sindroma trči pet ili više godina”,  kaže John Pagliano, liječnik sportske medicine i podijatar iz Long Beacha u Kaliforniji – maratonac s osobnim rekordom 2:26. “Oko 50% njih trči od 30 do 60 kilometara tjedno. Jednako je tako ITB sindrom češći kod žena”,  bilježi dr. Pagliano. “Zašto? Razlog je, vjerojatno, taj jer su bokovi nekih žena nakrivljeni, što uzrokuje izvrtanje koljena prema unutra”

Glavni razlog nastanka ITB sindroma

Neki stručnjaci vjeruju kako je pojava ITB sindroma učestalija među trkačima posljednjih godina, premda razlozi za tu tvrdnju nisu posve jasni. “Razlog može biti taj, što su neki trkači ubrzali porast kilometraže kroz kraće vrijeme kada tomu nisu još bili dorasli“, govori nam Stephen Pribut, sportski podijatar iz Washingtona.

Dr. Pagliano još dodaje: “Radi se tu još, također, o trkačima koji trče mnogo kilometara i ne žele smanjiti kilometražu ni tada kada osjećaju bol, jer misle bol jednostavno moraju protrčati”. Kako provjeriti, imamo li simptome ITB-a? “Najbolje je da savinete koljeno pod 45 stupnjeva i osjetit ćete bol na vanjskoj strani koljena. Ponekad vam se to može dijagnosticirati nuklearnom magnetskom rezonancom. Rendgenski snimci obično ne daju jasne rezultate, no nuklearna magnetska rezonanca može pokazati zadebljanje tetive – koje je uzrokovala upala.”

PREVENCIJA ITB SINDROMA

Ovdje su neke sugestije koje vam mogu pomoći da spriječite ITB sindrom:

• • kao prvo i najvažnije, valja nam smanjiti kilometražu ili uzeti nekoliko dana odmora od trčanja, osjetimo li bol s vanjske strane koljena.
  • hodajte 400 – 800 metara prije nego započnete trčati.
  • provjerite da li je potplat vaših tenisica iznošen. Ako to uočite, kupite nove tenisice.
  • trčite po sredini ceste, gdje je ona ravna. (Da biste to mogli činiti, pronađite cestu koja nije prometna i gdje je dobra vidljivost.)
  • ne trčite po betonu.
  • kada trčite po stazi, često mijenjajte smjer trčanja.
  • posjetite fizioterapeuta kako bi vas savjetovao o ulošcima za stopalo.
  • izbjegavajte raditi čučnjeve.

Liječenje ITB sindroma

Jednom kada zamijetite ITB bol, najbolji način da je se riješite zauvijek jest – odmor. To znači potpuno smanjivanje kilometraže ili prestanak trčanja.

“Kod većine trkača – 85% – kada se jednom odmore, bol se više ne vraća,” kaže dr. Pagliano. “No to se ne odnosi na one koji  se – konačno – odluče odmoriti nakon što su pola godine trčali po 150 kilometara tjedno. Odmor  treba slijediti istoga trenutka kada se dijagnosticira povreda”.

Kada ste srezali kilometražu, možete je zamijeniti nekim drugim oblikom aktivnosti. Plivanje, trčanje u bazenu, vožnja biciklom i veslanje, sasvim su dobra zamjena. Penjanje uza stepenice, nasuprot spomenutom, nije dobra zamjena jer je previše nalik trčanju.

Jednom kada zamijetite ITB bol, najbolji način da je se riješite zauvijek jest – odmor

Istezanje u stranu, također, može pomoći kao i led, ultrazvuk ili pak Tens uz lokalnu primjenu kortizona. Posljednja je metoda korisna osobito u akutnoj fazi povrede.

Ako se ne odvažite na prekid trčanja, ITB sindrom može postati kroničan. “Tada ćete morati prijeći na trčanje kraćih trka i odustati od maratona”  nastavlja dr. Fu.

Desi li se da nakon par tjedana odmora problem ostaje isti, tada potražite pomoć profesionalne osobe iz područja sportske medicine. Možda će vam biti potrebna injekcija kortizona u oštećeno vezivno tkivo kako bi se oporavak ubrzao. No, i kortizon ima svoju tamniju stranu, jer može oslabiti ligamente i tetive. Smatrajte injekcije kortizona «pretposljednjim pribježištem, govori dr. Pagliano.
Posljednje jest, naime, kirurški zahvat. Jednom, kada ste već bezuspješno iskušali sva prethodna rješenja, može vam se kirurškim zahvatom opustiti iliotibijalna tetiva,  tješi nas dr. Fu. No, dr. Pagliano upozorava: Kirurški zahvat nikada nije najsretnije rješenje, jer je tada obično i koljeno labavije – čime pacijenti nikada nisu oduševljeni.

I Laura Kenelly izvještava: “Imala sam raznih povreda – pa i napuknutu kost stopala – no nijedna se nije toliko dugo liječila ili mi se još uvijek iznova javljala kao ITB povreda. Sada znam da tu slabost moram uzeti u obzir i zauzdati trčanje kada se ona pojavi.”

ISTEGNITE SE

Da biste mogli trčati snažno i bez bolova, valja vam zadržati gipkost ITB tetive. Ove dvije vježbe istezanja vam mogu u tome pomoći:

1. 1. Stanite desnim bokom uza zid, te prekrižite lijevu nogu iza desne. Podignite obje ruke iznad glave i uhvatite se dlanovima. Uvinite gornji dio trupa u lijevo. Trebali biste osjetiti istezanje uzduž lijeve strane, od koljena uza stegno, do boka. Zadržite 15 do 30 sekundi. Zamijenite strane i ponovite sve još jednom. Istegnite se tako dva do tri puta dnevno.
   2. Sjednite na pod i savinite lijevu nogu pod kutom od 90 stupnjeva, zadržavši puno lijevo stopalo na tlu. Savinite desnu nogu i prekrižite je preko lijevog koljena. Koristite se težinom desne noge, kako biste povukli lijevo koljeno u desnu stranu, provjeravajući da li je lijevo stopalo ostalo uza tlo. To će proizvesti istezanje koje ćete osjetiti s vanjske strane lijevog boka i stegna. Zadržite 15 do 30 sekundi. Zamijenite strane i ponovite. Istegnite se na taj način dva – tri puta dnevno.

ILIOTIBIJALNI SINDROM – ITB SINDROM

The post Iliotibijalni sindrom – ITB sindrom appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Međutim, ako trkače pitate čega se najviše boje kod trčanja, tada je odgovor kod svih isti – ozljede.

Trkačke ozljede

Ozljeda je noćna mora svakog trkača, jer njezin nastanak podrazumijeva smanjenje opsega treninga, pa čak i prestanak trčanja na neko vrijeme, što za jednog trkačkog ovisnika znači proživljavanje prave apstinencijske krize. U nas se tada počinje uvlačiti nervoza zbog propuštenih kilometara koje inače odrađujemo sa zadovoljstvom i zbrajamo u našem dnevniku. Nestrpljivost koja nas tjera da prerano počnemo s treningom može biti kobna, jer to može značiti kronificiranje tegoba, odnosno produženje trajanja ozljede, a time i dugotrajnije liječenje. A upravo je u vrijeme trajanja ozljede najvažnije strpljenje. Ono će nam uštedjeti vrijeme povratka na stazu i omogućiti da ponovno, nakon određenog vremena rehabilitacije, možemo postupno povećavati intenzitet treninga te slobodno uživati u trčanju neozlijeđeni. Općenito gledajući, ako se lakša ozljeda na vrijeme uoči i na vrijeme tretira, ona će nestati u roku od nekoliko dana. Međutim, u slučaju neozbiljnog shvaćanja signala koje nam naše tijelo šalje, i daljnjeg forsiranja na već ozlijeđenom tkivu, nastat će teža ozljeda koja će trajati nekoliko tjedana ili čak mjeseci.

KAKO NASTAJU OZLJEDE?

Glavnina ozljeda kod trkača proizlazi iz pretjeranog treniranja. Stoga valja paziti da progresija tjedne kilometraže bude postepena, što je jedan od najvažnijih čimbenika napretka u trčanju bez ozljeda. Postupno povećavanje tjedne kilometraže znači porast u odnosu na prethodni tjedan od 10–15 % (npr. ako smo prethodni tjedan trčali 50 km, tada slijedeći tjedan možemo istrčati 55 km). U ovom se sigurno neće prepoznati tzv. «instant maratonci», koji imaju porast kilometraže iz tjedna u tjedan po 50 % (pa čak i 100 %), ruše osobne rekorde iz trke u trku, traju godinu do dvije i poslije ih više nema nigdje, jer dođe do ozljede koja ih trajno udalji od trčanja. Enormna povećanja kilometraže (50-100 %) u odnosu na prethodni tjedan gotovo neminovno dovode do ozljede. Klasičan primjer za to je stres fraktura koja nastaje kada pretjeranim treniranjem izazovemo zamor muskulature, koja više nije u stanju apsorbirati kompletan stres, pa se višak stresa prenosi na kost pri čemu na kosti nastane sićušna pukotina.

Jednolično treniranje

Osim pretjeranog treniranja, neke ozljede mogu proizaći i iz jednoličnog treninga pri kojem su određene mišićne grupe izložene jačem opterećenju od drugih. Stoga je vrlo važna raznovrsnost treninga. U tjednom trenažnom periodu trebamo imati brdski trening, trening brzine, dugi trening, a između svakog pojedinog tipa treninga preporuča se lagano kontinuirano trčanje, vožnja biciklom ili plivanje. Također se preporuča barem jedan dan u tjednu iskoristiti za odmor.

Ukoliko glavninu treninga odrađujemo na tvrdim podlogama, velika je vjerojatnost da ćemo nakon nekog vremena zadobiti ozljedu. Ako se podsjetimo na velike mjesečne kilometraže i pretvorimo ih u broj udaraca stopala o podlogu, tada vrlo jednostavno možemo zaključiti da je pametan izbor terena, odnosno podloge na kojoj treniramo, od velike važnosti. Osim atletskih staza, na kojima mi rekreativci rijetko trčimo, šumske (blago valovite) staze idealne  su za trening. Makadam,  također, nije loš izbor. Svakako, dvije najgore podloge za trčanje su asfalt i beton pa ako je ikako moguće na tim dvjema podlogama trčite jedino i isključivo na trkama. To je važan preduvjet za dugi trkački staž bez velikih prekida zbog ozljeda.

Istrošenost tenisica

Jednako važan čimbenik u nastanku ozljeda je i istrošenost tenisica. Općenito gledajući, kvalitetne tenisice mogu izdržati oko tisuću kilometara (± 200), a tada bi ih trebalo zamijeniti drugima. Prije nego kupite tenisice koje su vas osvojile svojom vanjštinom, svakako se informirajte o njihovim osobinama. Danas se i nije teško educirati o tenisicama iz različitih reklamnih brošura i časopisa gdje se za svaki pojedini model opisuju karakteristike (fleksibilnost, apsorpcija stresa). Fleksibilnost je jedna od najvažnijih osobina tenisice jer pravilno raspoređuje opterećenje na stopalo. Krute tenisice nepravilno prenose opterećenje samo na neke uporne točke na stopalu pa su one izložene povećanom stresu, a to također može rezultirati ozljedom. Veličina tenisice za trčanje mora biti nešto veća od uobičajene (od jednog broja za ravne staze do dva broja za brdske staze). Još jedan savjet: tenisice uvijek kupujte na kraju dana kada je stopalo veće.

Nedovoljno ili nepravilno istezanje (ili čak uopće ne-istezanje) sigurno će nas odvesti do ozljede prije ili kasnije

Postoji još jedan vrlo važan segment koji ne smijemo preskočiti kada su u pitanju ozljede. Nedovoljno ili nepravilno istezanje (ili čak uopće ne-istezanje) sigurno će nas odvesti do ozljede prije ili kasnije. Najveća glupost koju možete napraviti je da dođete automobilom na svoje omiljeno odredište za trening, zaključate auto i još dok pospremate ključeve u džep počnete trčati bez da ste prethodno uradili istezanje ili bilo koji drugi oblik zagrijavanja. Nakon takvog početka treninga, velika je vjerojatnost da završetak treninga dočekate šepajući. No, tada je  kasno, jer je već nastala ozljeda. Da do toga ne bi došlo prije nego počnete trčati hodajte minimalno 500–1000 m, a nakon toga uradite istezanje. Istezanje se mora raditi lagano i pravilno, jer i samim istezanjem možemo uzrokovati ozljedu budući da su mišići i tetive prije istezanja ohlađeni i kruti. Znači, već iz samog  pristupa  opreznom i laganom istezanju vidimo kolika je greška početi trčati bez prethodnog zagrijavanja. Istezanje bi vremenski trebalo trajati od 10 do 20 minuta, odnosno što je trening kraći i brži kombinacija zagrijavanja i istezanja treba trajati duže (oko 20 minuta). Prije dugih treninga, koje trčimo laganim intenzitetom zagrijavanje može trajati i kraće (oko 10 minuta). Prilikom istezanja moramo obuhvatiti sve dijelove tijela, a pogotovo treba dati naglasak na noge, a sve je to lijepo opisano u tekstu u MARATONCU br. 3, str. 32 – 35. Dakle, počnite sa istezanjem stražnjih loža, zatim kukova, nakon toga istegnite kvadricepse, pa donji dio kralješnice i ramena, te listove.

Još nešto bih dodao prethodno navedenom tekstu, što nikako ne bi smjeli zaboraviti, a to su trbušni mišići. I ti su mišići izloženi velikim naporima tijekom trčanja, a možemo ih jednostavno zagrijati trbušnjacima (legnemo na pod, savijemo koljena, ruke stavimo iza glave i podižemo trup 30 stupnjeva od poda). Ovakvim režimom zagrijavanja gotovo sigurno ćete izbjeći ozljedu, a trčati ćete u lakšem i mekanijem pokretu. Nakon trčanja također je dobro učiniti istezanje radi boljeg oporavka mišićnih vlakana nakon napora.

I još vam preporučam da vodite dnevnik trčanja, jer jedino tako možete pratiti intenzitet povećanja treninga .

KAKO RANO PREPOZNATI SPORTSKU OZLJEDU ?

Postoji šest elementarnih upozoravajućih simptoma pomoću kojih možemo rano prepoznati sportsku ozljedu kod trkača.

• BOL U ZGLOBU– Ako prilikom trčanja osjetite bol u zglobu nikada ju ne smijete ignorirati. Kod trkača se bolovi najčešće javljaju u gležnju i koljenu, zatim u kukovima, dok su ručni zglob, lakat i rame puno rjeđe zastupljeni. Budući da zglob nije pokriven muskulaturom, odmah je jasno da bol nije mišićnog porijekla. Uzroci te boli su mnogo složeniji i za svaki pojedini zglob specifični tako da o njima nećemo ovdje raspravljati. Takva bol najčešće spontano prolazi unutar 48 sati, a ako traje i dalje posjetite liječnika.
• BOLNA OSJETLJIVOST MUSKULATURE U ODREĐENOJ TOČKI –Osjetite li bol u određenoj točki mišića koja se pojačava na pritisak prstom, a istovremeno ju ne osjećate s kontralateralne strane (suprotne strane tijela), vjerojatno ste zadobili ozljedu koja zahtjeva posjet liječniku, ako bol spontano ne prođe unutar 48 sati. Ovaj znak je najčešće posljedica istegnuća, a ponekad čak i rupture mišićnog vlakna.
• OTEKLINA U ZGLOBU– Oteklina u zglobu se rijetko pojavljuje samostalno. Najčešće je udružena sa bolnošću ozlijeđenog zgloba, krutošću te škljocanjem, kada se tetiva zbog otekline premješta na novu poziciju. Oteklina zahtijeva posjet liječniku bez odgađanja i siguran je znak sportske ozljede.
• SMANJEN OPSEG KRETNJI U ZGLOBU– Ovaj znak sportske ozljede najčešće se javlja zajedno sa oteklinom, međutim, u rijetkim slučajevima ga nalazimo kada se oteklina ne vidi. Reduciranost opsega kretnji u zglobu valja utvrditi kompariranjem s istim zglobom na kontralateralnoj strani. Ukoliko utvrdimo ovaj znak moramo posjetiti liječnika odmah.
• PARESTEZIJE (TRNCI) – Parestezije se javljaju kao posljedica kompresije živca i mogu značiti početak ozbiljnije ozljede. Primijetimo li ovaj znak sportske ozljede ne trebamo odmah otići do liječnika, već možemo pričekati desetak dana. Ukoliko smetnje ne prolaze ili se čak intenziviraju tada je posjet liječniku obavezan.
• KOMPARATIVNA SLABOST ODREĐENOG DIJELA EKSTREMITETA– Ukoliko uočimo da nam je jedan dio ekstremiteta slabiji u odnosu na isti dio na kontralateralnoj strani, tada to može značiti ozbiljnu ozljedu. Da bismo komparativnu slabost određenog dijela tijela objektivizirali moramo posjetiti liječnika koji će nas uputiti na odgovarajuće dijagnostičke pretrage.

ŠTO URADITI NAKON ŠTO SMO UTVRDILI NEKI OD ZNAKOVA SPORTSKE OZLJEDE ?

Nakon što prepoznamo neki od znakova sportske ozljede, ne smijemo dopustiti daljnje pogoršanje ozljede nastavljajući s aktivnošću. S druge strane, ne moramo odmah ići kod liječnika. Postoji neposredni tretman ozljede, odnosno, mjere samopomoći koje svaki trkač može provoditi sam odmah nakon nastanka sportske ozljede. Te su mjere od izuzetne važnosti budući da njihovo pravilno provođenje može bitno skratiti trajanje ozljede.

NEPOSREDNI TRETMAN OZLJEDE:

• odmah prekinite sa trčanjem
• ozlijeđeni dio tijela učvrstite (bandažirajte) s elastičnim, odnosno kompresivnim zavojem
• aplicirajte hladni oblog, odnosno led na ozlijeđeni dio, ali ne duže od 15 minuta. Prije ponovne aplikacije leda pustite da se ohlađeni dio u potpunosti zagrije da ne bi došlo do stvaranja ozebline. Nikada ne stavljajte topli oblog na ozlijeđeni dio jer toplina poboljšava cirkulaciju i na taj način pogoršava oteklinu i bol
• elevacija ozlijeđenog dijela tijela

Ako mjere samopomoći ne pomognu, tada obavezno posjetite stručnjaka. Prvo se obratite vašem izabranom doktoru, koji će nakon fizikalnog pregleda znati tretirati ozljedu. Ako on ustanovi da je ozljeda ozbiljnije prirode uputit će vas na adekvatnu dijagnostičku i specijalističku obradu (ortoped, kirurg, fizioterapeut). Na takav način će u vrlo kratkom roku biti postavljena ispravna dijagnoza te provedena odgovarajuća terapija, a to je ključno, ako želimo maksimalno skratiti trajanje ozljede te brzi i zdravi povratak na stazu.

The post Najčešće ozljede kod trkača appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Problemi sa Achillovom tetivom spadaju u najčešće trkačke povrede današnjice

Achillova tetiva je vrlo jaka i debljine je oko 1.5 cm. Ona prenosi snagu mišića lista na petu te je pritom izložena ekstremnom opterećenju. Pri skoku uvis, na tu tetivu djeluju sile koje su i do 15 puta veće od tjelesne težine, a za vrijeme trčanja na duge pruge, tetiva je izložena silama koje iznose više od 1000 tona. Zbog toga često dolazi do preopterećenja i nadraženosti.

Problemi sa Achillovom tetivom spadaju u najčešće trkačke povrede današnjice. Zbog bolova u “listu” velik broj trkača ne mari puno, odnosno povezuje te bolove sa dugotrajnim treningom, jakom trkom ili pak napornim dionicama, a takvi bolovi najčešće bivaju “pretrčani” bez posebnog tretmana. Najveći problem nastaje upravo nagomilavanjem takvih mikrotrauma, kada bol u Ahilovoj tetivi ne prestaje, i povreda postane kronična.

The post Ozljeda Achillove tetive appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.