Collesov prijelom prvi puta je opisan 1814. godine i dobio je naziv po Irskom kirurgu Abrahamu Collesu. Predstavlja najčešći prijelom distalnog dijela radiusa (90%) odmah ispred Smithovog prijeloma koji se javlja u otprilike 5% slučajeva.

ZNAČAJKE COLLESOVOG PRIJELOMA

• Deformacija: Collesov prijelom često rezultira karakterističnom deformacijom dorsalnog otoka”, gdje je distalni dio radijusa pomaknut prema gore i nazad.
• Učestalost: Ovo je jedan od najčešćih tipova prijeloma, posebno kod starijih osoba. Javlja se zbog smanjene gustoće kostiju i veće sklonosti padovima. Također, studije pokazuju da se Collesov prijelom najčešće dešava u dobnoj skupini od 6.-10. godine kao i od 60-70 godine. U starijoj populaciji prijelom je češći kod žena, dok se kod djece češće javlja kod muškaraca.
• Simptomi: Pacijenti se žale na jaku bol koja se pojačava prilikom pokreta pronacije i supinacije.  Javlja se lokalni otok u području zgloba i ograničen je opseg pokreta. Spomenuli smo već deformaciju koja je karakteristična u području zglobnog dijela. Pacijenti zbog svih simptoma često drugom rukom pridržavaju podlakticu jer je svaki pokret bolan.

DIJAGNOSTIKA COLLESOVOG PRIJELOMA

Kod sumnje na prijelom distalnog dijela radijusa potrebno je napraviti RTG snimku ručnog zgloba u dvije projekcije. Dijagnoza se postavlja se na temelju kliničkog pregleda, a potvrđuje rendgenskim snimkama koje pokazuju točnu lokaciju, oblik i opsežnost prijeloma. Ponekad je uz RTG snimanje potrebno napraviti i CT ili MR (kod sumnje na ozljedu mekih struktura)

LIJEČENJE COLLESOVOG PRIJELOMA:

Liječenje Collesovog prijeloma ovisi o težini, opsežnosti i točnom položaju prijeloma, a obično uključuje:

• Imobilizacija: Zapešće se stabilizira gipsom ili drugom vrstom ortoze kako bi se osiguralo cijeljenje kosti. Trajanje imobilizacije može varirati, ali često traje od 4 do 8 tjedana.
• Repozicija: Ako je prijelom izraženo pomaknut potrebno je napraviti repoziciju. Ovaj postupak uključuje prilagodbu dijelova kosti pod blagom sedacijom ili lokalnom anestezijom kako bi se osigurao pravilan položaj koštanih ulomaka.
• Operacija: U težim slučajevima, posebno kada postoji značajan pomak ili višestruki fragmenti, može biti potrebna kirurška intervencija. Stabilizacija kosti postiže se ugradnjom osteosintetskog materijala kao što šipke, vijci i pločice.
• Rehabilitacija: Nakon početnog razdoblja imobilizacije, fizikalna terapija je ključna za vraćanje snage, fleksibilnosti i funkcionalnosti zapešća.

KONZERVATIVNO LIJEČENJE KOD COLLESOVOG PRIJELOMA

Nakon kliničkog pregleda i dijagnostičke obrade, odlučiti će se koji pristup liječenja je najprikladniji. Kod jednostavnijih prijeloma bez pomaka ili onih sa pomakom za koje se procijeni da se može izvršiti repozicija, pristupa se konzervativnom načinu liječenja. Repozicija pomaknutih ulomaka je zahvat koji se provodi u svrhu vračanja koštanih ulomaka u funkcionalan položaj. Provodi se u lokalnoj ili općoj anesteziji.

Nakon repozicije napravi se kontrolno RTG snimanje kojim se potvrđuje uspješnost zahvata. Po zahvatu pristupi se imobilizaciji. Najčešće se u prva 2 tjedna imobilizacija vrši podlaktičnom longetom kako bi edem imao dovoljno prostora za širenje. Nakon 2 tjedna se stavlja cirkularni sadreni zavoj (gips). Imobilizacija se zadržava ukupno 4-7 tjedana, ovisno o procjeni liječnika.

Već za vrijeme nošenja sadrenog zavoja može se primijeniti magnetoterapija kako bi potaknuli cijeljenje prijeloma. Nakon skidanja imobilizacije bitno je provesti fizikalnu terapiju do povratka punog opsega pokreta.

OPERATIVNO LIJEĆENJE COLLESOVOG PRIJELOMA

Kod posebno složenih prijeloma kod kojih se repozicijom ne može ostvariti zadovoljavajući položaj ulomaka ili postoje druge okolnosti, indicirano je kirurško liječenje.

INDIKACIJE ZA KIRURŠKO LIJEČENJE:

• Značajan pomak kosti koji se ne može održati konzervativnim metodama.
• Otvoreni prijelom s vidljivom ranom i probijanjem kositi kroz kožu.
• Prijelomi s više fragmenata koji zahtijevaju precizno ponovno postavljanje i stabilizaciju.
• Prijelomi koji uključuju zglobnu površinu i mogu uzrokovati dugoročne probleme s pokretljivošću i funkcijom zapešća ako se ne liječe pravilno.
• Ozljede radioulnarne sindesmoze

KIRURŠKE METODE LIJEČENJA

• Minimalno invazivna otvorena repozicija ulomaka
• Zatvorena repozicija i perkutana fiksacija ulomaka
• Fiksacija vanjskim fiksatorom
• Otvorena repozicija i unutarnja fiksacija

Ovisno o stanju pacijenta i težini prijeloma operater će odlučiti koju metodu kirurškog liječenja primijeniti kako bi se postigao najbolji učinak.

KOMPLIKACIJE NAKON COLLESOVOG PRIJELOMA

• Infekcija na mjestu fiksacije Kirschnerovom žicom i vijcima
• Kompresija n. medianusa
• Krivo zarastanje prijeloma u deformiranom položaju
• Peuudoartroza
• Sudeckov sindrom
• Posttraumatski artritis
• Ozljede tetiva (uslijed fragmenata ili prilikom operativnog zahvata), najčešće tetiva dugog ekstenzora palca (EPL)

FIZIOTERAPIJA NAKON COLLESOVOG PRIJELOMA

Nakon uklanjanja imobilizacije, fizikalna terapija je ključna za povratak snage, fleksibilnosti i opsega pokreta zapešća. Individualan program rehabilitacije odrediti će fizioterapeut nakon funkcionalnog pregleda, a najčešće uključuje:

• Vježbe za povećanje opsega pokreta:  Vježbe se fokusiraju na postupno povećanje pokretljivosti zapešća i prstiju.
• Vježbe snaženja mišića: Kako bi povratili snagu, a samim time i stabilnost zglobnog područja, provode se vježbe snaženja mišića podlaktice i ruke
• Aktivnosti za poboljšanje fine motorike: Vježbe koje uključuju precizne pokrete prstiju i ruke pomažu u vraćanju fine motorike i koordinacije.
• Elektroterapija
• Magnetoterapija
• TECAR

Pogledajte vježbe za šaku koje možete samostalno raditi… VJEŽBE ZA ŠAKU. Prije početka vježbanja posavjetujte se sa fizioterapeutom.

ZAKLJUČAK

Oporavak od Collesovog prijeloma može potrajati nekoliko mjeseci, a potpuna funkcionalnost zapešća se postupno vraća kroz ciljane vježbe i fizioterapiju. Dosljedno sudjelovanje u programu fizioterapije i pridržavanje uputa fizioterapeuta ključni su za uspješan oporavak nakon Collesovog prijeloma.

The post Collesov prijelom radijusa appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Umjetni kuk, endoproteza zgloba kuka, artroplastika ili zamjena zgloba kuka danas predstavlja rutinski operativni zahvat koji se smatra najkvalitetnijim endoprotetskim ortopedskim zahvatom uopće. To je, također, danas i najčešće ugrađivana endoproteza.

Anatomija zgloba kuka

Zglob kuka predstavlja jedan od najvećih zglobova u čovjekovom tijelu. Sastoji se od zglobne čašice ili acetabuluma koji se nalazi na kostima zdjelice i glave femura (bedrene) kosti.

Koštane površine zgloba su prekrivene hrskavicom koja smanjuje trenje između kostiju prilikom pokreta. Ligamenti koji obavijaju zglob kuka, povezuju glavu femura sa acetabulumom i omogućuju stabilnost zgloba kuka.

Indikacije za ugradnju endoproteze kuka

Indikacije za primjenu endoproteza ovise o više čimbenika. Neki od čimbenika su:

• patološke promjename u zglobu
• odnos morfoloških promjena i funkcionalnih tegoba
• funkcionalno stanje ostalih zglobova

Posebno su važne bolesnikove subjektivne tegobe i njegova dob. Rezistentnost na prethodnu terapiju, bolesnikovo opće stanje, njegove psihofizičke osobine, zanimanje te obiteljske i društveno-gospodarske prilike također su važni čimbenici u donošenju odluke o ugradnji endoproteze zgloba kuka.

Stanja koja najčešće dovode do oštećenja zgloba kuka

• Osteoartritis – predstavlja najčešću bolest zglobova koja uzrokuje oštećenje hrskavice i okolnog tkiva. Takva oštećenja u uznapredovanoj fazi mogu biti bolna i dolazi do smanjenja pokretljivosti u zglobu
• Osteonekroza ili avaskularna nekroza glave bedrene kosti uzrokovana je nedostatkom krvne opskrbe a može nastati kao posljedica traume.
• Reumatoidni artritis – autoimuna bolest koja upalno zahvaća zglobove te uzrokuje oštećenja hrskavice, deformacije zgloba i posljedičnu artrozu zgloba kuka.  
• Posttraumatska artroza

Vrste endoproteza kuka

Kada govorimo o vrstama endoproteza kuka, treba istaknuti da danas koristimo  podjele prema raznim kriterijima:

• Podjela je prema broju dijelova endoproteze,, a to su: djelomična ili parcijalna endoproteza kuka i totalna endoproteza kuka.
• Prema načinu fiksacije endoproteze zgloba kuka razlikujemo bescementne, cementne i hibridne endoproteze.
• Prema fiksaciji bescementne acetabularne komponente razlikujemo dva tipa, a to su one koje imaju navoje na acetabulumu kako bi se mogle uvrtati u koštano ležište i one koje se fiksiraju po principu „pres-fit“.
• Prema indikacijama ugradnje, endoproteze zgloba kuka možemo podijeliti na standardne ili primarne endoproteze, na revizijske ili sekundarne endoproteze te na tumorske ili specijalne endoproteze.

Komplikacije kod ugradnje endoproteze kuka

Ugradnja endoproteze kuka velik je ortopedski zahvat koji kao i svi drugi operacijski zahvati može imati određene komplikacije. Komplikacije pri ugradnji endoproteza kuka možemo podijeliti na sistemske i lokalne, a druga je podjela na intraoperacijske i poslijeoperacijske.

Određeni rizik od nastanka komplikacije ovisi o opsegu oštećenja kuka, o kvaliteti kosti, o kvaliteti muskulature, o samoj vrsti kirurškog zahvata, o drugim bolestima od kojih bolesnik boluje te naravno ovisi i o iskustvu operatera.

Neke od komplikacija koje mogu nastati ugradnjom umjetnog kuka / totalne endoproteze jesu:

• Tromboza
• Infekcija
• Prijelom
• Dislokacija
• Promjena duljine nogu
• Oštećenje živaca

Fizioterapija nakon ugradnje endoproteze kuka

Nakon ugradnje endoproteze kuka započinje fizioterapijski tretman koji se sastoji od fizioterapeutske procjene i intervencije. Fizioterapijskom procjenom prikupljamo podatke i interpretiramo ih kako bismo prepoznali uzrok disfunkcije i postavili fizioterapijsku dijagnozu.

Procjena se provodi po SOAP modelu koji se sastoji od cjelovite provedbe subjektivnog i objektivnog pregleda, specijalnih testova, analize subjektivnog i objektivnog nalaza te izrade terapijskog plana i programa.

Ovisno o dobi, fizičkoj spremi ali i drugim faktorima, rehabilitacija nakon ugradnje umjetnog zgloba kuka traje 4-6 mjeseci

Fizioterapiju i rehabilitaciju pacijenata nakon ugradnje endoproteze kuka možemo podijeliti u dvije faze, ranu i kasnu.

Rana faza rehabilitacije

Rana faza ili prva faza rehabilitacije započinje neposredno nakon operativnog zahvata. U prvim danima nakon zahvata bitno je educirati pacijenta. Radi se na prevenciji stvaranje vaskularnih i pulmonalnih komplikacija. Kod pacijenta uspostavljamo ponovnu mobilnost i preveniramo atrofiju muskulature operiranog ekstremiteta.

U prvoj fazi rehabilitacije pacijent koristi dvije podlaktične štake te je bitno pacijenta vertikalizirati i naučiti ga hodu sa dvije štake. Svakodnevnom ciljanom medicinskom gimnastikom povećavamo snagu mišića kao i opseg pokreta zgloba kuka.

Od fizikalnih procedura koriste se magnetoterapija i mišićna stimulacija natkoljenog mišića.

Kasna faza rehabilitacije

Kasna faza rehabilitacije odvija se najčešće u lječilištima ili ordinacijama privatnih praksa. Terapijske vježbe u ovoj fazi usmjerene su na povećanje mišićne jakosti i izdržljivosti, poboljšanje posturalne stabilnosti i ravnoteže, poboljšanje kardiopulmonalne izdržljivosti i postizanje normalnog opsega pokreta za normalno funkcioniranje.

Osim medicinske gimnastike primjenjuju se i elektroprocedure te hidroterapija.

The post Umjetni kuk ili totalna endoproteza zgloba kuka (TEP) appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Ozljede meniskusa predstavljaju jednu od najčešćih ozljeda koljenog zgloba u modernom svijetu. Različiti pokreti rotacije potkoljenice mogu dovesti do ozljede meniskusa. Često uz ozljedu meniskusa stradaju i druge strukture u koljenom zglobu.

Meniskus predstavlja jednu od najvažnijih anatomskih struktura koljenog zgloba. U svojoj biti meniskusi su dvije elastične, polumjesečaste ili srpolike vezivno-hrskavične tvorbe. Meniskusi osiguravaju sukladnost dviju vrlo važnih površina, bedrene i goljenične kosti. Zahvaljujući svojoj građi, ali i obliku u kojem su nastali, meniskusi provode neke od najvažnijih funkcija za ljudsko kretanje. 

Meniskusi raspoređuju dano opterećenje na cijelu femoro-tibijalnu zglobnu površinu, sudjeluju u apsorpciji udaraca, pomažu u stabilizaciji koljenog zgloba, olakšavaju kretnje unutar zgloba, lubrificiraju zglobna tijela te na takav način osiguravaju i prehranu i sigurnost zglobne hrskavice, sprječavaju hiperekstenziju te imaju proprioceptivnu ulogu. Ozljede meniska predstavljaju jednu od najčešćih ozljeda koljenog zgloba u današnje doba. 

Što uzrokuje ozljedu meniska?

Događaj kao što je trauma ili procesi kao što su trošenje i nastanak degenerativnih promjena koljenog zgloba najčešći su uzročnici nastanka ozljede meniska. Ozljede meniskusa ne događaju se tek tako jednostavno, naime, one nastaju kao rezultat međusobne interakcije značajnog broja vanjskih i unutarnjih rizičnih čimbenika. Primjerice, ukoliko je riječ o sportašu koji postavljene ciljeve pokušava ispuniti na način da maksimalno koristi vlastiti funkcionalni i mišićno-koštani potencijal, interakcija potencijala koji može ostvariti i zahtjeva koji su pred njim može u značajnom broju slučajeva, rezultirati i ozljedom meniskusa. 

Unutarnji čimbenici od rizika uključuju odlike sportaša kao što su njegove individualne biološke karakteristike, te fiziološke i psiho-sociološka karakteristike, dok vanjske čimbenike od rizika čine specifičnosti procesa treninga, karakteristike natjecateljskog procesa te uvjete u kojima se zahtijevane aktivnosti provode, opremu koju je potrebno pritom koristiti i slično.  

Ozljeda meniskusa najčešće nastaje prilikom rotacije potkoljenice u odnosu na natkoljenicu. Primjerice kada napravimo rotaciju trupa i natkoljenice dok stojimo na jednoj nozi. Da bi se desila ozljeda meniskusa potrebno je veće opterećenje i nagla promjena smjera. Iz tog razloga jedna od najčešćih ozljeda skijaša upravo je ozljeda meniskusa.

Kako se prepoznaje ozljeda meniska

U trenutku kada sama ozljeda nastane, pacijent osjeti izrazitu bol, čuje ili osjeti „prasak „ te stječe dojam da se u koljenom zglobu nešto pomaklo. Rjeđe, u trenutku ozljede blokira se pokret koljena ukoliko oštećeni dio meniska ostane blokiran u prostoru između tibije i femura. 

Često nakon ozljede može nastati oteklina, bol je i dalje prisutni simptom, a u većini slučajeva dolazi i do ograničenja pokreta te je fleksija koljena otežana. Isto tako, bol se može proširiti po cijeloj zglobnoj pukotini. U koljenom zglobu može se javiti „škljocanje“ ili osjećaj „bolnog štipanja“ prilikom kretnji. Također dolazi i do nestabilnosti prilikom stajanja ili hodanja. 

Vrste ozljede meniskusa

Ozljede meniskusa mogu biti longitudinalne, horizontalne, radijalne, kose, degenerativne. Ovisno o mjestu nastanka i zahvaćenosti ovisiti će i simptomi te rehabilitacija.

Dijagnostički postupci i liječenje ozljede meniskusa

Ukoliko kod sportaša ili osobe koja se bavi određenom aktivnošću dođe do ozljede meniska, od ključne ja važnosti da u trenutku u kojem je došlo do ozljede prestane s obavljanjem aktivnosti i pokreta, kako se ne bi dogodilo da se ozljeda pogorša. Iznimno je važno potražiti savjet stručnjaka (fizioterapeut, ortoped) koji će vas nakon pregleda uputiti što je potrebno napraviti te kako se nositi sa ozljedom. Osim anamneze, rade se i testovi kako bi potvrdili postojanje ozljede meniskusa. 

Neki od testova koje radimo su: Mc Murray test, De palma test (kompresivni test), Stewart test, Apley test i Payerov znak.

Mc Murray test izvodimo na način da pacijent leži na leđima. Nogu savijemo u kuku i koljenu, a peta dodiruje stražnjicu. Jednom rukom primimo koljeno a drugom stopalo te ga rotiramo prema unutra uz abdukciju i ekstenziju koljena. Pod rukom se može osjetiti preskok i javlja se bolnost.

Ukoliko klinički testovi ukažu na mogućnost ozljede meniskusa, biti će potrebno napraviti MR koljenog zgloba kako bi se utvrdila opsežnost ozljede i odlučilo o daljnjem liječenju.

Važnost fizikalne terapije kod ozljede meniskusa

Važno je započeti sa fizikalnom terapijom neposredno nakon što je do ozljede došlo, a provodi se sve do trenutka u kojem osoba ne povrati svoje izgubljene sposobnosti. Izbor liječenja ovisno o ozljedi može biti konzervativan i operativan. Fizikalna terapija ovisi o tome kakav će izbor liječenja biti pa razlikujemo nekoliko rehabilitacijskih pristupa.

Proces rehabilitacije kod konzervativnog liječenja ozljede meniska sastoji se od nekoliko faza. 

U prvoj fazi koja traje do 2 tjedna iznimno je bitno djelovati simptomatski. Radimo na smanjenu otekline, analgetskim procedurama te održavanju jakosti natkoljeničnog mišića elektrostimulacijama. Koristi se magnetna terapija, krioterapija, kompresija te elevacija ekstremiteta. U ovoj fazi bitno je prestati sa fizičkim opterećenjem i poštediti koljeno.

Druga i treća faza uključuju rad na opsegu pokreta i jačanju muskulature natkoljenice te stražnje lože. Iznimno je bitno dugoročno snaženjem poboljšati i povećati stabilnost koljenog zgloba jer će se tako smanjiti opterećenje na meniskuse. Radimo ekscentrične vježbe, vježbe balansa, promjene smjera i sl.

Post operativna rehabilitacija ovisi o izboru metode operativnog liječenja i može trajati od 1-3 mjeseca. Ovisno o stanju, fizioterapeut će izabrati najbolje procedure po fazama liječenja kako bi se u što kraćem vremenu vratili svakodnevnim aktivnostima.

Pogledajte par vježbi koje koristimo u kasnijoj fazi rehabilitacije kod ozljede meniskusa. Više vježbi možete pronaći ovdje: Vježbe za koljena.

Vježbe za koljena izvodite polako, pazite na posturu i ukoliko niste sigurni koje su vježbe prilagođene vama, savjetujte se sa fizioterapeutom!

Vježbe za koljena kod ozljede meniskusa 1

Omotajte elastičnu traku oko oba skočna zgloba. Zauzmite položaj plenka (Oslonac na podlaktice i stopala uz zadržavanje ravnog trupa). Podižite ravno nogu po nogu sa ispruženim koljenom. Krajnji položaj zadržite 10 sekundi. Vježbu ponovite 10 puta sa svakom nogom!

Vježbe za koljena kod ozljede meniskusa 2

Omotajte elastičnu traku oko oba skočna zgloba. Zauzmite položaj ležanja na boku kako je navedeno na slici. Podižite ravno nogu sa ispruženim koljenom. Krajnji položaj zadržite 10 sekundi. Vježbu ponovite 10 puta sa svakom nogom!

Vježbe za koljena kod ozljede meniskusa 3

Zauzmite sjedeći položaj naslonjeni uz zid kako je navedeno na slici. Položaj zadržite između 10-20 sekundi ili duže ovisno o stupnju treniranosti. Vježbu ponovite 10 puta.

Vježbe za koljena kod ozljede meniska 4

Omotajte elastičnu traku oko skočnog zgloba. Iz neutralnog stojećeg položaja kako je navedeno na slici ispružite nogu prema naprijed pa prema natrag sa ispruženim koljenom. Pazite na ispravan položaj trupa. U krajnjem položaju zadržite nogu 10 sekundi. Vježbu ponovite 10 puta u svakom smjeru pa zamijenite nogu.

Više vježbi za koljeno i ozljedu meniskusa možete pronaći ovdje: Vježbe za koljena.

The post Ozljede meniskusa appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Rizične skupine za nastanak golferskog lakta

Golf se predstavlja kao jedan od najpopularnijih ali i jedan od najstarijih sportova na svijetu. S obzirom da se prilikom takvih sportova aktivnosti protežu kroz nekoliko sati osoba koja ga prakticira izlaže se kontinuiranom opterećenju, iako niskog intenziteta, zahvaljujući kojemu ozljede nisu učestale.

No, ukoliko se u obzir uzme velik broj igrača, popularnost samog sporta te pojačavanje intenziteta fizičkog opterećenja u toku treninga i igre, broj ozljeda koje se javljaju ipak nije zanemariv.

Osim igrača golfa i kriketa, koji su srodni sportovi, rizičnu skupinu za ovu vrstu ozljede čine i sportaši koji koriste reket ili bejzbol palicu. Tu spada i populacija koja se bavi kuglanjem i sličnim sportovima ili odrađuje treninge pod opterećenjem. Golferski lakat ili medijalni epikondilitis nije rezerviran samo za sportaše.

Rizičnu skupinu za nastanak golferskog lakta čine i osobe koje se bave aktivnostima koje podrazumijevaju učestalo savijanje i izravnavanje ruke u laktu, primjerice bojenje, cijepanje drva i slično, odnosno svim aktivnostima koje prekomjerno opterećuju mišiće lakta i tetiva podlaktice. To uzrokuje trošenje i ozljede, a samim time i pojavu boli. 

Što uzrokuje golferski lakat ili medijalni epikondilitis?

Medijalni je puno rjeđi od lateralnog epikondilitisa i čini tek 10 do 20% svih dijagnosticiranih epikondilitisa. Prevalencija je 0,4% stanovništva, od čega je najviše pogođena dobna skupina osoba od 45 do 60 godina. Prema spolnoj raspodjeli, češće se javlja kod žena nego kod muškaraca.

Najčešći faktori rizika za pojavu golferskog lakta kod sportaša podrazumijevaju pogreške u načinu treniranja, nepravilnu tehniku, pogrešno korištenje opreme te funkcionalne čimbenike koji potiču razvoj medijalnog epikondilitisa, a odnose se na manjak snage i izdržljivosti te na nedostatnu fleksibilnost.

Ukoliko se radi o ozljedama vezanim uz zanimanje, uglavnom je posrijedi težak fizički rad, kontinuirano ponavljanje radnji ili aktivnosti, pretjerani indeks tjelesne mase, uporaba duhana i duhanskih proizvoda te prisutni komorbiditeti. 

Bol kao glavni simptom Golferskog lakta

Kao što je to slučaj s lateralnim epikondilitisom, bol je glavni simptom i medijalnog epikonidilitisa. Bol je prisutna s unutarnje strane lakta kod aktivnosti koje naliče izvođenju udarca tj. kod aktivnosti fleksije. Ista se može pojavljivati postupno ili naglo, a s vremenom se samo pogoršava, posebice ukoliko osoba izvodi pokrete ili aktivnosti koje uključuju fleksiju ručnog zgloba i prstiju uz otpor ili stiskanje šake.

Uočeno stanje vremenski potraje od 6 mjeseci pa i do 2 godine, a vrlo je važno naglasiti i da je takvo stanje sklono ponavljanju. Ukoliko se ova vrsta ozljede pravilno ne liječi, u pojedinim slučajevima može dovesti i do značajnog oštećenja tetiva, uzrokovati kroničnu bol te izazvati ograničenost u opsega pokreta, a ponekad i  trajne kontrakture zahvaćenog lakta. 

Dijagnostika lateralnog epikondilitisa

Kroz nekoliko osnovnih načina, stručna osoba kliničkom procjenom dolazi do pravilne dijagnoze. Nadalje, primjenom dijagnostičkog ultrazvuka na brz, efikasan i jednostavan način provodi se skeniranje mišića i tetiva. Dijagnostičkim ultrazvukom potvrđujemo postojanje problema ali i isključujemo ostale potencijalne probleme. Dijagnostički ultrazvuk, zbog svoje specifičnosti i osjetljivosti ima značajnu ulogu u dijagnosticiranju medijalnog epikondilitisa.

Liječenje i komplikacije liječenja

Prva faza liječenja medijalnog epikondilitisa podrazumijeva mirovanje pacijenta (prestanak sa dosadašnjim aktivnostima), lokalnu primjenu krioterapije, fizikalnu terapiju, uzimanje nesteroidnih antireumatika, primjenu kinesio tapinga te vježbi istezanja. Od procedura fizikalne terapije najčešće se koriste ultrazvuk, elektroterapija i laser. 

Udarni val se sve češće koristi i primjenjuje kod golferskog lakta i pokazuje izvrsne rezultate. Medicinska gimnastika dugoročno ipak daje najbolje rezultate stoga uz fizikalnu terapiju bitno je naučiti i vježbe koje ćete svakodnevno primjenjivati.

Ukoliko se radi o sportskoj ozljedi, od ključne je važnosti da se budući treninzi prilagode postojećem stanju kako se kratkotrajna pošteda ne bi pretvorila u trajno mirovanje, te je isto tako potrebno nastaviti s vježbama osnaživanja ostalih mišića, a s vježbama lakta samo unutar granica boli. 

Ukoliko se radi o blažem stanju dovoljno je da pacijent odmara i izbjegava aktivnosti koje uzrokuju bol u predjelu lakta

Fizikalna terapija u liječenju medijalnog epikondilitisa

Osnovni način tretiranja medijalnog epikondilitisa je upravo fizikalna terapija. Njezin je cilj osigurati potpuno i bezbolno kretanje zgloba lakta. Više terapijskih metoda mogu olakšati tegobe, a one uključuju terapiju ultrazvukom, elektroterapiju i laser te udarni val. Iako, nijedna konzervativna ili operativna metoda liječenja ne daje stopostotne rezultate naglasak je, u ovom slučaju potrebno staviti na prevenciju.

Više od 50% ozljeda može se izbjeći pravilnim izvođenjem pokreta i kontrolom opterećenja kojem se izlažu mišići, a sve u cilju smanjenja umora i zamorenosti. Vodeće mjesto u prevenciji, ali i liječenju medijalnog epikondilitisa zauzimaju vježbe istezanja i ekscentrične vježbe. Kada osoba izvodi neki pokret ili aktivnost voljnom kontrakcijom mišića,  njihova vlakna se skraćuju.

Iz tog razloga su vježbe istezanja vrlo korisne, odnosno postupak istezanja vraća mišićna vlakna na dužinu na kojoj su bila prije kontrakcije te na takav način osigurava elastičnost mišića, njegovu fleksibilnosti i pospješuje koordinaciju. Sam proces istezanja je optimalno provoditi ujutro te prije i poslije treninga. 

Vježbe za jačanje mišića podlaktice također su od velike važnosti za stabilizaciju podlaktice, što se može postići vježbama kojima se uz mišiće podlaktice osnažuju i druge važne mišićne skupine. 

Prije izvođenja bilo kakve aktivnosti, bilo sportske ili profesionalne iznimno je bitno: 

• Izvesti zagrijavanje prije izvođenja aktivnosti
• vježbe istezanja provoditi prije i nakon aktivnosti
• steći naviku prekidanja ponavljajućih pokreta
• prilagoditi uvjete rada i sportske aktivnosti 
• educirati se o unutarnjim i vanjskim faktorima rizika

The post Golferski lakat ili medijalni epikondilitis appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Skakačko koljeno uglavnom pogađa sportaše, ali i rekreativce. Problem se javlja kada u toku izvođenja aktivnosti u velikoj mjeri opterećujemo koljeni zglob, najčešće kod dugotrajnog trčanja ili vježbama koje uključuju česte skokove. 

Što uzrokuje sindrom skakačkog koljena?

Pojavljivanje i uzroci skakačkog koljena predmet su brojnih medicinskih i fizioterapijskih istraživanja koja su rezultirala značajnim zaključcima. Kao prvo, uočeno je da je skakačko koljeno pojava koja se znatno češće javlja kod aktivnih sportaša nego u slučaju rekreativnog bavljenja sportom i to dvostruko češće kod muškaraca u odnosu na žene. 

Najčešći uzroci koji utječu na nastanak skakačkog koljena su znatna dinamička opterećenja ekstenzornog sustava koljenog zgloba. U slučaju da dođe do ozljede koljenog zgloba, patela u zglobu gubi potporu i svoje sigurno uporište što je glavni uzrok boli u koljenu koja u konačnici vodi poteškoćama u izvođenju različitih treninga ili tjelesnih aktivnosti. 

Postoji mnogo čimbenika koji uzrokuju pojavu skakačkog koljena. Jedan od najčešćih uzroka pronađen je u lošoj biomehanici kretanja koja je u direktnoj vezi s loše usvojenim obrascem kretanja, a samim time i lošom neuromuskularnom kontrolom.

Samim time, ukoliko se tehnički optimalno izvode kretnje, znatno se mogu smanjiti opterećenja na strukture koje su od ključne važnosti u pojedinom sportu ili profesiji

Simptomi koji se javljaju kod skakačkog koljena

Kao i kod većine ozljeda, bol se javlja kao glavni simptom skakačkog koljena. U ovom slučaju, bol se javlja na prednjoj strani koljena, a osim boli skakačko koljeno karakterizira i gubitak funkcije ekstremiteta.  

Jedan od najsigurnijih znakova skakačkog koljena je osjećaj bola prilikom palpacije vrha patele u poziciji kada je noga ispružena. U slučaju kada je noga savinuta pod kutom od 90° bol se značajno smanjuje ili uopće nije prisutna. 

Simptome skakačkog koljena moguće je podijeliti u četiri glavne skupine: 

• Bol nakon  izvođenja aktivnosti
• Bol na samom početku aktivnosti (nakon procesa zagrijavanja bol prestaje)
• Bol prije, tijekom i nakon aktivnosti
• Puknuće tetive m. quadriceps femoris ili patelarne sveze

Dijagnostički postupci kod skakačkog koljena

Najveći broj pacijenata temeljem iscrpnog razgovora popraćenog pomnim kliničkim pregledom dobije odgovarajuću dijagnozu postojanja skakačkog koljena. U toku kliničkog pregleda, pacijent leži na leđima, ispruženih nogu, a liječnik potom potiskuje patelu prema stopalu i to na način da palcem jedne ruke pritisne bazu patele, što podiže vršak patele i omogućuje detaljnu palpaciju vrška.

Osim toga, tijekom kliničkog  pregleda liječnik se koristi i drugim kliničkim testovima pomoću kojih se utvrđuje razina stabilnosti koljena. Potrebno je isključiti i neka druga oštećenja kao što su ozljede meniska, ligamenata ili hrskavice koljenog zgloba.

Najčešće korišten test, a smatra se i najpouzdanijim kod dijagnoze skakačkog koljena, je Bassetov znak. Pacijent osjeća bol u položaju kada je noga ispružena, a pritom se vrši palpacija vrška patele. Potom se noga savije pod kut od 90˚ i tada intenzitet boli značajno opada ili se bol uopće ne pojavljuje. 

Nakon kliničkog pregleda najčešće je dovoljno napraviti ultrazvučni pregled patelarnog ligamenta i na taj način potvrditi promjene.

Kada sumnjamo na povezanu intraartikularnu ozljedu, potrebno je napraviti i magnetsku rezonancu koljenog zgloba. 

Liječenje i fizioterapija kod skakačkog koljena

Kako bi se zahvaćeno područje u što skorijem roku vratilo u prvobitno stanje, odnosno kako bi se lokalni upalni proces smirio, potrebno je provesti ciljanu fizikalnu terapiju. Kod akutnih stadija ozljede vrlo ja važno prestati sa sportskim aktivnostima koje pretjerano opterećuju zahvaćeni ekstremitet. 

Iznimno je važno u prvoj fazi dok su znaci upalnog procesa još prisutni staviti lokalno hladne obloge i prekinuti aktivnost. U toj fazi primjenjuju se još i procedure fizikalne terapije kao što su laser, elektroterapija, magnetna terapija i udarni val koji može značajno ubrzati tijek rehabilitacije. 

Ipak sindrom skakačkog koljena zna dugo praviti nelagodu i često pacijenti mjesecima znaju osjećati nelagodu. Dugoročno, iznimno je bitno uključiti vježbe za jačanje muskulature koljenog zgloba kao i istezanje mišića stražnje lože. Ekscentrične vježbe pokazale su se kao dobar pristup u jačanju i stabilizaciji koljenog zgloba i trebalo bi ih implementirati u rad. 

Kao što smo rekli, konzervativno liječenje skakačkog koljena ponekad podrazumijeva dugotrajnost i iziskuje upornost kako pacijenta tako i fizioterapeuta.

Kirurški način liječenja primjenjuje se tek iznimno u kasnijim stadijima bolesti, a zasniva se na načelu uklanjanja oštećenog dijela tkiva i ubrzanja procesa zacjeljivanja.

Ponekad se sindrom skakačkog koljena povezuje sa pojavom boli ispod patele na hvatištu ligamenta patele. Takav problem se dešava kod djece i uzrokovan je bolovima u području zone rasta. Taj sindrom naziva se Osgood Shlatterova bolest i ne treba ga povezivati sa sindromom skakačkog koljena.

Primjer vježbi kod skakačkog koljena

Vježba 1

U stojećem položaju savinite koljeno i privucite ga stražnjici. Pazite da zadržite uspravan stav. Ovom vježbom istežemo ekstenzore koljenog zgloba

Vježba 2

U sjedećem položaju ispružimo ruke i pokušamo dotaknuti nožne prste. Pazite da ne odižete koljena! Ovom vježbom istežemo stražnju ložu

Vježba 3

Iz početnog stojećeg položaja radimo iskorak jednom i drugom nogom. Stražnja noga odnosno koljeno savija se prema podlozi. Pripazite da zadržite uspravan stav!

Ako želite naučiti više vježbi za koljeni zglob, prikaz vježbi možete vidjeti ovdje… https://www.fizioterapeut.hr/fizikalna-terapija/vjezbe-za-koljeno/

The post Skakačko koljeno – Jumper’s knee appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Mehanizam nastanka ozljede gležnja

Najrizičniji sportovi od kojih se događa uganuće gležnja su košarka, odbojka i nogomet, ali i mnogi drugi sportovi koji uključuju trčanje i skakanje u osnovne pokrete i aktivnosti. Ozljeda može nastati i prilikom neopreznog hoda po neravnim terenima ili ukoliko dođe do pokliznuća na površinama prekrivenima ledom. 

Ovisno o ozbiljnosti ozljede, uganuće može biti popraćeno i značajnijim oštećenjem zglobne ligamentarne i koštane strukture gležnja. Mehanizam nastanka ozljede uglavnom je inverzija stopala (supinacijska trauma) odnosno njegovo zavrtanje prema unutra posebice u slučaju kada je gležanj u tom trenutku u položaju koji se formira prilikom stajanja na prstima.

Vrste i simptomi ozljede gležnja

Prilikom samog uganuća gležnja u ljudskom se organizmu može dogoditi cijeli niz mogućih ozljeda. Naravno, ukoliko do ozljeđivanja dođe, za pacijenta je najbolje da se radi o tek manjoj ozljedi ligamenta. Ipak scenarij može ići sve do kompliciranih unutar zglobnih promjena, pa i prijeloma koštanih struktura potkoljenice te kostiju tarzusa. 

Kod uganuća gležnja razlikuju se u tri stupnja ozljede ukoliko se u obzir uzmu jačina ozljede i posljedično, ozljeda ligamentarnih struktura gležnja. Navedeni stupnjevi dijele se na: istegnuće, djelomično puknuće i potpuno puknuće ligamenta, a u prikazu sa simptomima navedeni su kako slijedi: 

• Stupanj I (lakša ozljeda): istegnuće ligamenata bez makroskopskih znakova pucanja, prisutnost male otekline i boli koja se javlja na dodir, uključuje mali ili nikakav gubitak funkcije zgloba i nepostojanje mehaničke nestabilnosti zgloba.
• Stupanj II (srednje teška ozljeda): parcijalna ruptura ligamenata, popraćen umjerenim bolovima, pojava otekline i boli na dodir, pacijent gubi dio opsega pokreta te je prisutna blaga do umjerena nestabilnost.
• Stupanj III (teška ozljeda): kompletna ruptura ligamenata, pojava otekline većih razmjera, hemoragija, prisutna izrazita bol na dodir, pacijent gubi opseg pokreta, te je prisutan značajni gubitak funkcije te nestabilnost.

Strukture koje najčešće ozljeđujemo prilikom uganuća gležnja

• ATFL (prednji talo-fibularni ligament)
• CFL (Calcaneo-fibularni ligament),
• Deltoidni ligament
• IATFL (Inferior anterior tibio-fibularni ligament)

Najčešće dolazi do stradavanja ATFL-a (prednji talo-fibularni ligament) koji može biti ozlijeđen u kombinaciji sa CFL-om (Calcaneo-fibularni ligament) no i drugim strukturama.

U lateralnom (vanjskom) kompleksu gležnja nalaze se i tetive mišića m.peroneus longus i m.peroneus brevis koje također mogu biti uključeni u ozljedu.

Od koštanih struktura najčešće dolazi do avulzijskih trauma na hvatištu ligamenta, no može doći i do većih oštećenja, najčešće fraktura (puknuća) maleola fibule.

Diferencijalna dijagnostika kod uganuća gležnja i preporuke za liječenje

Kako bi se isključilo postojanje drugih ozljeda osim one lateralnog ligamentnog kompleksa te se utvrdila dijagnoza, provode se metode diferencijalne dijagnostike. Postoje dva osnovna cilja postupaka dijagnoze, prvi cilj je isključenje postojanja frakture (RTG pretraga), a drugi se odnosi na otkrivanje ozljeda ligamenata i ostalih struktura. 

Dijagnostički ultrazvuk zlatni je standard u dijagnostici mekih izvan zglobnih struktura te ga najčešće koristimo u dijagnostici i evaluaciji ozljeda nakon uganuća gležnja.

Ozljede koje nastaju uganućem gležnja, a podijeljene u tri stupnja, prvenstveno se liječe konzervativnim metodama. Posebice kada se radi o ozljedi lateralnog ligamentnog kompleksa u I. i II. stupnju. Ukoliko se radi o III. stupnju ozljede, preporuke za liječenje mogu biti nešto drugačije. 

Naime, neki stručnjaci u tom stadiju za pacijente mlađe od 40 godina savjetuju operativno liječenje dok se starijim pacijentima preporuča nastavak konzervativnog liječenja. Odluka o nastavku liječenja svakako treba biti individualna i ona ovisi o više faktora kao što su dob, težina, stabilnost gležnja, aktivnost pacijenta…. .

Fizioterapija uganuća gležnja

Temeljem obavljenih pregleda i anamneze pacijenta fizioterapeut kao stručna osoba procjenjuje stupanj i ozbiljnost ozljede te daje prognozu stanja i određuje vrstu fizioterapije. Cilj je svake fizioterapije uganuća gležnja osigurati potpuni oporavak pacijenta, ali i prevenirati nastajanje nove ozljede.

PRICE metoda preporučena je kao tradicionalna metoda liječenja uganuća, a sastoji se od: 

• Zaštita (Protection) – Smanjiti i rasteretiti oslonac na ozlijeđenu nogu. 
• Odmora (Rest) – vrlo je važan za ozlijeđeni zglob kako bi se ozlijeđeno tkivo zaštitilo od daljnjeg ozljeđivanja. To ne podrazumijeva ležanje već doziranu aktivnost u granicama boli.
• Krioterapije (Ice) – primjenjuje se za smanjivanje reakcije tkiva na traumu. Primjena ledenih obloga smanjuje osjećaj boli i ograničava oteklinu i to na način da smanjuje protok krvi na ozlijeđenome mjestu. 
• Kompresije (Compresion) – cilj kompresije je proširenje hematoma na veću površinu, a čime se poboljšavaju uvjeti resorpcije. U tu svrhu, najčešće se primjenjuje elastičan zavoj koji se omata od korijena prstiju stopala do iznad sredine potkoljenice. Pritisak postavljenog zavoja mora biti ravnomjeran te ne smije ometati cirkulaciju.
• Elevacija (Elevation) – podrazumijeva se postavljanje ozlijeđenog ekstremiteta 10 do 25 cm iznad razine srca, što olakšava vensku i limfnu drenažu, a čime se omogućuje smanjenje otekline i resorpcija hematoma.

Procedure fizikalne terapije koje najčešće koristimo su u akutnoj fazi magnetna terapija, laser, TENS i radiofrekvencija, ovisno o procjeni fizioterapeuta. Dugoročno, bitno je prevenirati nestabilnost gležnja ciljanom medicinskom gimnastikom. Koristimo vježbe za poboljšanje balansa i proprocepcije, kao i vježbe snaženja. Na taj način jačamo strukture koje će gležanj držati stabilnim i spriječiti ponovno ozljeđivanje.

Ozljeda gležnja uganućem, nikako ne bi smjela proći bez rehabilitacije, bez obzira radi li se blagoj i bezazlenoj ozljedi. Zbog činjenice da se radi o ozljedi koja je u 80% slučajeva sklona ponavljanju, bitno je da se tretira na vrijeme i adekvatno. 

Zaključak

Iako ponekad uganuće gležnja „prohodamo“ i ne potražimo pomoć stručnjaka, ozljede mekih tkiva koje nastaju mogu ostaviti dugoročne posljedice. Prvenstveno se radi o nestabilnosti gležnja, boli no i budućim ozljedama.

Stoga, ukoliko ste uganuli gležanj, potražite pomoć fizioterapeuta koji će znati procijeniti stanje vašeg gležnja, napraviti dijagnostiku te preporučiti fizikalnu terapiju kako bi se posljedice ozljede svele na minimum. 

The post Uganuće gležnja appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Kako nastaje teniski lakat?

U većini slučajeva moguće je povezati uzrok koji dovodi do pojave teniskog lakta kod pacijenta. Sve aktivnosti koje podrazumijevaju značajnije korištenje mišića ekstenzora ili supinatora mogu biti potencijalni uzročnik. Iako se uglavnom povezuje s tenisom i tenisačima, lateralni epikondilitis, odnosno teniski lakat uzrokuju i mnogobrojne aktivnosti koje podrazumijevaju stalnu, ponavljajuću uporabu podlaktice. Aktivnosti poput tipkanja, sviranja instrumenata poput klavira ili neki ručni radovi također mogu biti preduvjet za bol u lateralnom dijelu lakta. 

Klinička slika kod teniskog lakta

Bol koja se kreće prema gore uz nadlakticu ili dolje niz podlakticu osnovni je simptom teniskog lakta. U rijetkim slučajevima ona doseže do trećeg ili četvrtog prsta, no bolnost je ipak najveća u području lateralnog (vanjskog) dijela lakta. Bolnost se može povećati određenim pokretima šakem, kao i stiskom. Uzevši u obzir prisutnost simptoma razlikuju se četiri stupnja u razvoju teniskog lakta:

1. Razina boli nekoliko sati nakon uzročne aktivnosti. 
2. Bolovi na kraju ili neposredno nakon uzročne aktivnosti. 
3. Bol tijekom uzročne aktivnosti koja se pojačava nakon prestanka te aktivnosti. 
4. Stalna bol koja zabranjuje bilo kakvu aktivnost.

Kod velikog broja pacijenata uočen je osjećaj slabosti prilikom nošenja predmeta u zahvaćenoj ruci. Gledajući prosjek, simptomi se mogu javljati u periodu od dva tjedna do dvije godine, a od istih se 89% pacijenata oporavlja unutar razdoblja od jedne godine bez potrebnih medicinskih zahvata. Uz uvjet da se izbjegavaju bolni pokreti, posebice u slučaju kada se radi o sportskoj ozljedi. 

Kako pravilno uspostaviti dijagnozu teniskog lakta?

Klinički pregled prva je postaja u uspostavljanju točne dijagnoze. Sukladno tome, nužno je razumijevanje diferencijalne dijagnoze, a sve u cilju kako bi se izbjegle bespotrebne terapijske intervencije kod pacijenta. 

Ključno je da se dijagnostički proces započne pitanjima koja uključuju razinu aktivnosti, faktorima koji utječu na rizik od ozljede u pojedinim zanimanjima, razini sportske aktivnosti pojedinca, lijekovima koji se koriste te ostalim medicinskim problemima koji se mogu pokazati kao važni za spoznaju o tome koje su aktivnosti uzročnici ozljede. Također, osim razgovora, u toku fizičkog pregleda vrši se i pregled kože, kostiju, živaca te mišića. 

Palpacijom na područje hvatišta tetiva ekstenzora dolazi do provociranja intenzivne boli.

Dijagnostički ultrazvuk predstavlja zlatni standard kod postavljanja dijagnoze teniskog lakta. Ultrazvukom možemo vidjeti sve tetive i mišićno-tetivne prijelaze, te ih ispratiti do hvatišta. Ultrazvukom možemo vidjeti i ostale strukture kao što su ligamenti i živci koje ponekad mogu prikazati krivu sliku teniskog lakta.

Kako liječiti teniski lakat?

Kada je riječ o liječenju teniskog lakta razlikuje se konzervativno liječenje i operativno liječenje ozljede. Napominjemo da je operativno liječenje iznimno rijetko potrebno i vezano je isključivo uz duže kronična stanja kod kojih je došlo do velikih oštećenja hvatišta ekstenzora. 

Konzervativna metoda liječenja podrazumijeva smanjenje upalnog procesa i ublažavanje boli. To postižemo odmorom i izbjegavanjem aktivnosti koje uzrokuju bol. Preporučuje se da pacijent tri puta dnevno kroz nekoliko dana koristi hladne obloge koji će djelovati na smanjenje upale i na oteklinu. 

U svrhu olakšavanja napetosti na mjestima vezivanja mišića te ublažavanja boli preporučuje se i korištenje ortoze za teniski lakat. Istu je potrebno staviti oko podlaktice, na područje mišićno -tetivnog prijelaza. Tako izbjegavamo prejako aktiviranje mišića kod aktivnosti koje mogu uzrokovati bol. Mijenja se poluga mišića i na taj način rasterećuje hvatište. 

osnova liječenja kod teniskog lakta pripada procedurama fizikalne terapije

Blokade se često primjenjuju kod intenzivnih bolova, no iznimno je bitno da se apliciraju ultrazvučno navođeno. Primjenom blokade bez kontrole ultrazvuka može doći do oštećenja tetiva. 

U novije vrijeme dosta se koristi i PRP (Plasma rich platetelt) metoda. To znači da se koristi pročišćeni i obogaćeni dio krvi zvan plazma.

Ukoliko se na ozljedu ipak mora primijeniti operativni način liječenja, lateralni epikondilitis, odnosno teniski lakat može biti tretiran uz male instrumente i minimalne rezove, također u ambulanti. 

Ipak osnova liječenja kod teniskog lakta pripada procedurama fizikalne terapije. Stoga, ukoliko imate problem sa teniskim laktom, javite se fizioterapeutu koji će nakon pregleda znati kako Vam pomoći i koje procedure primijeniti.

Fizikalna terapija kod teniskog lakta

S ciljem smanjenja boli i poboljšanja funkcije zahvaćenog lakta, a ovisno o stanju, koriste se različite fizioterapijske procedure koje uključuju: 

1. Terapiju udarnim valom – Shockwave terapija
2. Terapijski ultrazvuk 
3. Laser
4. Duboku poprečna frikcija
5. Kinesiotaping
6. Krioterapija
7. Radiofrekvencija

Jedna od najboljih metoda koja se kombinira i sa ostalim terapija predstavlja udarni val (shockwave terapiju). Udarni val koristimo 5x (jedanput tjedno).

Medicinska gimnastika koja se koristi u liječenju teniskog lakta podrazumijeva izradu  režima ili plana tjelesnih aktivnosti koje su dizajnirane i propisane za ispunjenje svakog od terapijskih ciljeva. Za svrhu imaju uspostaviti normalnu funkciju mišićno-koštanog sustava ili smanjiti bol uzrokovanu bolestima ili ozljedama, a dijele se na: 

1. Ekscentrične vježbe
2. Koncentrične vježbe

Sam fizioterapijski pristup tokom svog razvoja i s vremenom je postao raznolik. Jasno se može zaključiti da u se u većini slučajeva primjenjuju neinvazivni postupci koji uključuju pokrete mišića i zglobova u svrhu ispravljanja nastalih oštećenja. Brojna istraživanja iz prakse su potvrdila kako je primjena ekscentričnih vježbi metoda koja dugoročno ima najblagotvorniji učinak na ozljede poput lateralnog epikondilitisa. Sve se vježbe provode u cilju vraćanja snage pacijentu, a da pritom ne dođe do oštećenja tetiva ili mišića zahvaćenog područja.

The post Teniski lakat – lateralni epicondylitis appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Anatomska struktura ramenog zgloba omogućava mu da bude najpokretniji zglob ljudskog tijela. Međutim, s obzirom na funkciju koju isti obavlja, smatra se i najnestabilnijim zglobom. S obzirom da je i sam zglob izložen različitim poremećajima, promjenama i ozljedama, kalcificirajuća tendinopatija ili kalcificirajući tendinitis samo je jedan od njih.

To je poremećaj uglavnom nepoznate etiologije koji potiče nakupljanje slojeva kalcija (kalcifikata) u tetivama rotatorne manžete uz prisutnost spontane resorpcije kalcifikata u organizma, a time i posljedično zacjeljenje tetiva. U periodu dok se kalcij taloži, osoba nema zabilježenih većih tegoba. Međutim, u trenutku kada se kalcifikati resorbiraju, rameni zglob je izrazito bolan.

Sama bolest se dijeli u tri stadija:

• predkalcificirani
• kalcificirani
• postkalcificirani

U predkalcificiranom stadiju unutar ramenog zgloba dolazi do stvaranja pred uvjeta za početak odlaganja kristala kalcija (kalcifikata) i tek u rijetkim slučajevima ta je pojava simptomatska.

Kalcificirani stadij također se dijeli na tri faze: formativna faza, mirujuća i reapsorpcijska faza, i u najvećem broju slučajeva je simptomatski stadij.

U postkalcificiranom stadiju dolazi do spontane reapsorpcije naslaga kalcija.

Poznato o nepoznatom pri nastanku kalcifikata

Etiologija ovog poremećaja, unatoč velikom broju istraživanja, nije poznata. Poznato je kako se češće javlja u žena u odnosu na muškarce. Incidencija varira u rasponu od 2,5% do 20% asimptomatskih bolesnika i oko 50% pacijenata koji osjećaju bol u ramenu.

U trenutku kada se kalcifikati resorbiraju, rameni zglob je izrazito bolan.

S obzirom na dobnu strukturu pacijenata uočeno je da je dob oboljelih uglavnom između 40 i 50 godina starosti. Patogeneza bolesti je, također kao i etiologija,  nepoznata.

Poznato je kako u početnom stupnju formiranja naslaga kalcija pacijent može biti u potpunosti bez prisustva simptoma ili se tek žali na blagu bol i lokalnu osjetljivost ramenog zgloba.

Stvorene naslage kalcijeve soli (kalcifikat) mogu se resorbirati u organizam ili se povećavaju novim naslagama. Bolni se podražaj uglavnom javlja zbog iritacije okolnih tkiva povećanom količinom kalcijeve soli, što može uzrokovati bolni podražaj značajnog intenziteta. Bol se javlja naglo, uglavnom nakon minimalne traume ili opterećenja te se širi i u mišiće te smanjuje pokretljivost ramena.

Bol kao glavni simptom kalcifikata

Glavna klinička slika i glavni simptom koji je primjetan kod svakog pacijenta je bol. Ista se najčešće pojavljuje izazvana upalnom reakcijom do koje dolazi u postkalcifikaciranom razdoblju u kojem se događa reapsorpcijska faza poremećaja. Bol može biti intenzivna i usko vezana uz akutno ograničenje pokreta, osjećajem topline, a u rijetkim slučajevima i crvenilom na koži iznad zahvaćene tetive, što sve ide u prilog akutnoj kliničkoj slici.

Bol se može javiti i zbog mišićnog spazma te oštećenja tetive duge glave bicepsa ili adhezivnog kapsulitisa koji mogu biti uzrokovani kalcificirajućim tendinitisom. Drugi oblik kliničke slike je kronični, koji podrazumijeva postupni razvoj simptoma, koji su nalik onima subakromijalnog sindroma sraza.

Dijagnostika kod kalcifikata

Postoji nekoliko načina za prikazivanje i dijagnosticiranja postojanja kalcifikata u ramenom zglobu. To su uglavnom:  rendgen (RTG), ultrazvuk (UZV) i magnetska rezonanca.  Kako bi se na što kvalitetniji način prikazali kalcifikati, moguće je napraviti i više RTG snimaka iz različitih projekcija.

U suvremenoj medicini najčešće je u uporabi dijagnostički ultrazvuk. Ultrazvuk kalcifikate prikazuje na način da su vidljive oštre hiperehogene linije sa akustičnom sjenom te su najčešće smještene na hvatištima tetiva. Također, suvremena medicina razlikuje nekoliko različitih vrsta i oblika kalcifikata. Jasno mogu raspoznati na ultrazvuku visoke rezolucije, a oni mogu biti: u obliku luka, fragmentirani, isprekidani, nodularni i cistični. Iako značajno skuplja pretraga, magnetska rezonanca, nije se pokazala učinkovitijom metodom dijagnosticiranja od ultrazvuka kod prisutnosti kalcifikata u ramenom zglobu. Korisna je ukoliko se uz kalcifikate pojavi i sumnja na rupturu tetive rotatorne manšete ili prilikom sumnje na osteolizu velikog tuberkula.

Kalcifikate najčešće nalazimo u tetivama rotatorne manžete i to prvenstvenu u sklopu tetive m. supraspinatusa. Često se isti kalcifikat proteže i duž tetive m. infraspinatusa obzirom da su ta dva mišića u bliskom kontaktu i vežu se jedan do drugoga na gornju odnosno srednju fasetu velikog tuberkula. m subscapularis kao jedan od mišića rotatora, također u sklopu hvatišta može pokazati pojavu kalcifikacije.

Najčešće, pojava kalcifikata na tom mjestu jako dobro reagira na terapiju udarnim valom. Nešto rjeđe, a najčešće kao posljedica starije povrede, kalcifikate možemo pronaći i u sklopu hvatišta m. pectoralis major-a.

Liječenje i fizioterapija kod kalcifikata

Postupci liječenja i rehabilitacije pacijenata s dijagnozom koja obuhvaća nakupine kalcifikata u predjelu ramena su često dugotrajni i bolni za pacijenta. Pacijenti s prisutnom boli u ramenom zglobu koji su uzrokovani prisustvom kalcifikata izloženi su različitim pasivnim metodama fizikalne terapije kojima im se pokušava pomoći. Neki od postupaka koji su korišteni su elektroterapijski postupci, terapijski ultrazvuk, magnetoterapija, različite manualne tehnike, korištenje funkcionalnih traka odnosno tzv. kinezio taping, a u novije vrijeme u primjeni je i terapija udarnim valom.

Udarni val u liječenju kalcifikata

Udarni Val trenutno je najbolja metoda rehabilitacije i pokazuje odlične rezultate. Terapija traje svega nekoliko minuta (radi se oko 2000 udaraca) i ponavlja se 5 puta jedanput tjedno. Terapija je nešto bolnija i često zna nastati manji hematom u području tretiranja, no imam jak učinak u smanjenju boli i povećanju opsega pokreta.

Prva linija liječenja uvijek se svodi na konzervativno liječenje koje uključuje i nesteroidne antireumatike po preporuci stručnjaka, posebice u akutnim fazama bolesti kada je od ključne važnosti pacijentu umanjiti bol. Isto tako odličnim se pokazala kombinacija blokade i udarnih valova.

U zadnje vrijeme koristi se i barbotaža (barbotage) ili ispiranje kalcifikata. Ultrazvučnim navođenjem pristupi se kalcifikatu te se uz ispiranje fiziološkom otopinom izvrši aspiracija injekcijom. Tretman je uspješan no primjenjiv samo kod “soft” kalcifikata.

The post Kalcifikat u ramenu – kalcificirajuća tendinopatija appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Karakterisitke bolesti

Za bolest je karakterističan cilindričan oblik zglobova uz zadržane konture, ali djelomično izbrisan reljef mišićnih grupa i kože, a klinički simptomi vidljivi su već pri rođenju. Prvi su bolest opisali Otto i Retard početkom 20 stoljeća.

Uzroci nastanka Artogripoze

Postoji više objašnjenja oko uzroka i nastanka artrogripoze, a neki od njih su: neurogeni, primarne mišićne promjene, promjene intraamnionskog pritiska, hormonalne smetnje i dr.

Većinom se spominje neurogena teorija po kojoj se distrofične promjene počinju kod artrogripoze javljati još u fetalnom razdoblju. Tada dolazi do neurogenog nastanka oštećenja efektornog organa.

Patohistološki nalaz sličan je nalazu kod progresivne mišićne distrofije, s označenom hipertrofijom sarkoplazme na koju se nastavlja atrofija i na kraju degenerativne promjene s fibrozom. Zbog toga mišići slabije reagiraju na mišićnu elektrostimulaciju, a tetivni refleksi mogu biti odsutni.

Ta mišićna degeneracija uzrokuje skraćenje mišića, iz čega proizlaze kontrakture zglobova. Gubi se normalna funkcija mišića u kojima postoji disbalans u razvoju između agonista i antagonista te dolazi do pojave kontraktura. Tek kasnije javljaju se promjene i u zglobnim čahurama koje samo dodatno kompliciraju i otežavaju stanje pacijenta.

Klinička slika kod artrogripoze

U kliničkoj slici artrogripoze odmah nakon rođenja uočavaju se fleksijske i ekstenzijske kontrakture zglobova uz deformaciju ručnih zglobova. Kukovi su obično u flekso-aduktornoj kontrakturi te su često iščašeni, a stopala su najčešće u ekvinovarusu.

Često nedostaju i patele. Rameni zglob je u adukcijskoj kontrakturi, lakat ekstendiran a šaka flektirana i pronirana dok su prsti u fleksijskoj kontrakturi. Osim ovakve cjelokupne slike artrogripoze, ona se može javiti i pojedinačno tako da mogu biti zahvaćeni samo neki zglobovi, pa čak i nesimetrično. Često se javlja i u kombinaciji sa nekim drugim bolestima kao što su Marfanov sindrom, sindaktilija, polidaktilija… .

Liječenje pacijenta oboljelog od artrogripoze

Liječenje pacijenta oboljelog od artrogripoze je vrlo dugotrajno i kompleksno

Liječenje pacijenta oboljelog od artrogripoze je vrlo dugotrajno i kompleksno. Sa terapijom treba početi u najranijoj dobi, odmah nakon rođenja, a osnovni cilj je pokušati osposobiti bolesnika za samostalno kretanje i hvat šakom.

Rehabilitacija uključuje i procedure kojima možemo utjecati na jačanje mišićne snage, kao i procedure medicinske gimnastike kojom pokušavamo dobiti povećanje opsega pokreta. Ponekad se primjenjuje i operativno liječenje, najčešće u svrhu korekcijskih operativnih zahvata kao što je recimo ispravljanje ekvinovarusa.

IZNIMNO JE VAŽNO KONSTANTNO I SVAKODNEVNO PROVOĐENJE MEDICINSKE GIMNASTIKE SA KOJOM TREBA POČETI ODMAH NAKON ROĐENJA.

The post Artrogripoza – prirođena bolest mišića appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.

Stoga smo povezali problem inkontinencije i napravili okvirnu sliku prehrane kako bismo spriječili ili olakšali ove tegobe nekontroliranog mokrenja.

Kako se hraniti kod problema sa inkontinencijom

Jedite češće i manje obroke. Preporučuje se piti  8 do 10 čaša vode. Žvačite dobro hranu, jer pljuvačne žlijezde luče tvari koje dodaju lužnatu kvalitetu svakom zalogaju. Svakom obroku dodajte lisnato zeleno povrće, po mogućnosti gorkastog okusa.

Ograničite unos zasićenih masnoća (margarin, majoneza), šećera (kolači, voćni sokovi), mesa (crveno meso) i kofeina jer potiču izlučivanje inzulina oslobađanjem šećera te potiču množenje kandide i bakterija u mokraćnoj cijevi.

Za zdravu prehranu potrebno je imati pravu ravnotežu kisele i bazične hrane. U našoj prehrani prevladavaju kisele namirnice, kao što su meso, suhomesnati proizvodi, prerađena hrana na osnovi pšeničnog brašna, slatkiši, kava i alkoholna pića. Samo 20% hrane je u obliku lužina ( voće, povrće, biljke i negazirana mineralna voda ).

Nepravilna prehrana, fizički i psihički stres dodatno uzrokuju nastajanje prevelikih količina kiseline u tijelu. Stres, nedostatak vode, kiselost organizma, unos namirnica visokog GI i debljina glavni su uzročnici pojave bolesti  dijabetesa, infekcija urinarnog trakta, bolesti prostate i pojave drugih kroničnih bolesti gdje se posljedično javlja i inkontinencija.

Fizička aktivnost je poželjna

Treba održavati idealnu tjelesnu težinu, a u slučaju debljanja, bez razmišljanja promjenama u prehrani smanjiti suvišne kilograme. Smršaviti se može vrlo jednostavno  samo ako smanjimo količinski unos kruha, tjestenine, slatkiša (za pola od sadašnjeg unosa) dok se povećava količina sirovog povrća na 4 šalice i voća za najmanje 2 porcije (čime povećavamo osjećaj sitosti, olakšavamo redovitu probavu, dobivamo antioksidanse, vitamine, minerale). Fizička aktivnost je neizbježna.

Prednost unosa vlaknaste hrane

Velika opasnost je unos namirnica visokog GI (prvenstveno rafiniranih ugljikohidrata). Svakako krećemo od smanjenog unosa sokova , šećera u kavi i čajevima i na kraju pripazimo na unos slatkiša. Preporučuje se unos svježeg voća (bobičasto voće, grožđe, lubenica, banana) i ribe.

Dajte prednost vlaknastoj hrani. Od ugljikohidrata u prehranu treba uključiti što više integralne tjestenine, rižu punog zrna, žitarice , grah, bob, mahunarke, svježe voće (bobičasto voće) i povrće (zeleno lisnato povrće)  jer sadrže mnogo vlakna, reguliraju probavu i održavaju razinu šećera.

Ograničavamo unos nezdravih masti koje se često kombiniraju sa ugljikohidratima ( margarin, pržene namirnice, majoneza, vrhnje za kuhanje) dok je dozvoljeni unos sjemenki buće, lanene sjemenke,  bademi, orasi, sezam.

Magnezij igra važnu ulogu!

Magnezij igra važnu ulogu u relaksaciji živaca i mišića te olakšava simptome stresa. Masna i pržena hrana, pića bogata fosfatima (npr. Coca-Cola), pretjerana konzumacija soli i alkohola smanjuju iskoristivost magnezija u organizmu što može dovesti do njegova deficita. Najbolji izvori magnezija u hrani su cjelovite žitarice, smokve, bademi, orasi, sjemenke, tamnozeleno povrće i banane.

Nadalje se preporučuje smanjiti unos začinjene hrane (čili, basmati), dok od začina možete uvrstiti u prehranu kurkumu. Izbjegavajte slanu hranu i unos crvenog mesa. Šparoge, lubenica, banana, plava riba i ostale navedene namirnice izvrsno djeluju na opuštanje i čuvaju zdravlje cjelokupnog organizma.

Osim toga veliki značaj pridodajemo i namirnicama  bogatim flavonoidima, selenom, cinkom, esencijalnim masnim kiselinama ,biljnim hormonima, te vitaminima A, C i E.

Od multivitamnskih preparata se preporučuje: vitamin C; vitamini B kompleksa, cink, kalcij sa magnezijom i vitaminom D3 , elementi u tragovima i esencijalne masne kiseline (omega – 3 dobivene molekularnom destilacijom i ulje noćurka) koji pospješuju obrambenu sposobnost organizma i sprječavaju povrat nastalih infekcija.

Radi uravnotežene proizvodnje estrogena preporučuje se unos fitoestrogena. Fitoestrogeni djeluju kao antagonisti estrogena i reduciraju rizik promoviranja rasta tumora osjetljivih na estrogen. Veliku opasnost predstavljaju kseno – estrogeni.

Ovi su spojevi prisutni u mnogim pesticidima i plastici, a strukturom su slični estrogenu. Usko su vezani uz ozbiljne zdravstvene probleme. Unesete li u svoju hranu više namirnica uzgojenih biološkim uzgojem, smanjit ćete unos kseno-estrogena iz okoliša.

Izbjegavajte hranu umotanu u plastiku. Svakako povećajte unos povrća kao što su brokula, prokulica i kupus te namirnica bogatih fitoestrogenima poput soje, leće i slanutka

URINARNE INFEKCIJE

Simtpome učestalih urinarnih infekcija možemo smanjiti sljedećim putem.

U ovu skupinu pripadaju namirnice koje zbog svog diuretičkog djelovanja pomažu odstranjivanju otrova, a to su mrkva, repa i kopriva.

Brusnica (Vaccinium vitis-idaea) je bogata antioksidansima

Brusnica (Vaccinium vitis-idaea) je bogata antioksidansima (A, C vitamin) i tvarima sa P-vitaminskim djelovanjem. Osim toga bobe u svom sastavu imaju još i jabučnu, limunsku i jantarnu kiselinu, tanine i pektine. Listovi brusnice bogati su glikozidima koji djeluju povoljno u terapiji kroničnog katara mjehura i mokraćnih putova.

Sok od bobica savjetuje se preventivno i terapijski kod sklonosti upalama urinarnog trakta jer pomaže u očuvanju pH (kiselosti) urina. Kura traje 3 tjedna nakon čega se znatno smanjuje mogućnost recidiva upala.

Preporučuje se osobama koje pate od inkontinencije ili nose kateter nakon operativnih zahvata na mokraćnom mjehuru, u slučaju povećanja i upale prostate te kod svih slučajeva gdje postoji povećan rizik za infekcije mokraćnog sustava. Također se savjetuje i tijekom trudnoće.

Česte su pogreške kod oboljelih od kroničnih uroloških infekcija, zbog neznanja  o uzajamnom djelovanju biljaka. U cilju da se što prije riješe infekcije, često se odlučuju na uzimanje UVIN čaja i istovremeno ispijanje soka ploda brusnice, što neutralizira djelovanje UVIN čaja.

Isto tako se uz UVIN čaj ne uzimaju kiseli voćni sokovi (citrusi) pa niti oni napravljeni od ploda brusnice. Isto tako niti veće doze vitamina C jer zbog svojstva zakiseljavanja urina može neutralizirati djelovanje UVIN čaja.

Probiotici (Lactobacillus acidophilus)

Probiotici (Lactobacillus acidophilus)  jačaju imunitet i djeluju protektivno i protuupalno na urogenitalni trakt . Njihov unos je neophodan nakon dugotrajnih antibiotskih kura. Lactobacillus acidophilus  stvaraju iz glikogena mliječnu kiselinu koja osigurava nizak pH sredine u kojoj se nalaze, te na taj način čine prvu obrambenu liniju u nastupanju različitih infekcija.

Prirodni izvor lactobacillusa je obični jogurt (Acidofil, LGG, Bio jogurt itd). Također su korisni i mnogobrojni suplementi u obliku tableta, kapsula, praha ili napitka koji sadrže ove dobre bakterije.

Uspostavljanje zdrave ravnoteže gljivica u organizmu možemo postići pomoću ekstrakta limunovih sjemenki, češnjaka, kaprilne kiseline i berberina. Ova sredstva se ne resorbiraju u krv, pa ih možete uzimati i za vrijeme trudnoće i dojenja.

Propolis

Propolis ima snažno antibakterijsko, antiviralno, antifungalno, protuupalno i imunostimulacijsko djelovanje što ga čini idealnim  izborom kod liječenja kroničnih bolesti.

FITOESTROGENI I PRIRODNA REGULACIJA ESTROGENA

Korisno je voće bogato mineralom borom jer povećava razinu estrogena. U ovu skupinu namirnica pripadaju:  jabuke, kruške, grožđe, suhe grožđice, breskve, orasi i drugi orašasti plodovi, datulje, kikiriki (dovoljno je svaki dan pojesti 2 jabuke i 100 g neslanog  kikirikija).

Od povrća naročito su korisni kupus, brokula, prokulice, cvjetača, kelj, rotkvice, repa (njihovi indoli sprečavaju negativni učinak estrogena); slično djelovanje imaju soja, grah, bob i ostale suhe mahunarke. Nadalje, treba što češće jesti ribu, a umjesto bijelog kruha, bijele tjestenine i bijele riže jesti te namirnice u integralnom obliku.

Fitoestrogeni su biljne komponente koje imitiraju aktivnosti i funkciju estrogena. Fitoestrogeni (izoflavoni) najzastupljeniji su u sojinim proizvodima poput tofua i tempeha, ali i u sjemenkama lana, sezama, češnjaka i crvene djeteline.

Ljekovita kadulja – Salvia off. i Muškatna kadulja- Salvia sclarea daju dva prekrasna eterična ulja koja također pomažu kod regulacije estrogena.

ZAŠTITA PROSTATE

Avokado pripada skupini kraljevskih voća iz mjesta gdje i potiče. Osim visokog sadržaja vlakana, sadrži kvalitetan sastav masnih kiselina. Prirodno sadrži sterole, a najviše beta-sitosterol.

Studije su pokazale da steroli, osobito beta-sitosterol, učinkovito sprječavaju i liječe bolesti prostate kao što je benigna hiperplazija prostate, i reduciraju razvoj stanica raka prostate.

Zahvaljujući velikom udjelu karotenoida, luteina i vitamina E čija je iskoristivost najveća u mastima koje upravo on sam i sadrži djeluje povoljno na zdravlje prostate. Avokado se izvrsno slaže s povrćem (mrkvom i krastavcima), voćem, mesom i ribom u raznim salatnim kombinacijama.

Nadalje veliki značaj dajemo hrani bogata selenom. U ovu skupinu pripadaju pšenične klice, haringa  i ostale školjke, jetra i bubrezi govedine, jaja, sezamove i suncokretove sjemenke, gljive, crveni i bijeli luk i alge.

Zatim, dnevno je potrebno unositi 15mg cinka.  Cink se može naći u sjemenkama tikve, rakovima, oštrigama, grahu kao i orasima.Dobra pomoč prostati jesu i multivitaminski dodaci prehrani: vitamin A – (astaxantin, beta karoten), vitamin E – gama tokoferol (1200IU), likopen (10mg).

Rajčica obiluje likopenom i beta karotenom. Preporučuje se uzimati u svim oblicima, izbjegava se pakirana u limenkama.

Ekstrakt ploda sabal palme (lat. Serenoa repens) i ekstrakt ploda afričke šljive, Pygeum te ekstrakt lista koprive izvrsna su preventiva u cilju zaštite prostate.

Potvrđeno je da izoflavoni uglavnom zbog utjecaja na aktivnost enzima povezanih s prostatom mogu znatno poboljšati njenu funkciju i tako smanjiti učestalost noćnog mokrenja, poboljšati protok mokraće i općenito unaprijediti kvalitetu života

Smatra se da je za antihelmintičko djelovanje sjemenke bundeve najodgovornija aminokiselina kurkurbitacin, a delta-7 –steroli u masnim uljima blokiraju dihidrotestosteron na androgenim receptorima što sprječava hiperproliferaciju stanica prostate. Uključite u prehranu kašu mljevenih ne oljuštenih sjemenki ili ne oljušte smrvljene sjemenke.

PRAVILA i ZABLUDE KOD INKONTINENCIJE

Povećani unos tekućine  pomaže organizmu u čišćenju mnogobrojnih otrova  i toksičnih tvari, olakšava probavu i sprječava dehidraciju. Preporučuje se piti maksimalno 2l vode dnevno.

Povećani unos  tekućine potiče na mokrenje i na taj način opterećuje mokraćni mjehur. Ograničite unos tekućine u večernjim satima kako bi smanjili odlazak na mokrenje tijekom noći.

Ako smanjimo unos tekućine, mnogi  misle kako će i manje mokriti. Upravo na ovaj način nadražujemo mjehur i provociramo nastanak raznih infekcija urinarnog trakta .Preporučuje se piti minimalno 1 l tekućine dnevno.

Pijte po malo. Izbjegavajte pijenje tekućine u vrijeme jela

Pivo potiče mokrenje i dobro je za zdravlje urinarnog trakta i prostate? Pivo kao i druga alkoholna pića, vino i likeri, potiču pojačano mokrenje. Alkohol osim što pojačava izlučivanje urina i na taj način nadražuje mokraćni mjehur, alkohol ometa rad u  mozgu koji dobiva signale za pražnjenje mjehura i na taj način potiče nekontrolirano mokrenje.

Kofein, kava, čajevi i napitci bogati kofeinom potiču dehidraciju i na taj način nadražuju mokraćni mjehur. Mokrenje je mnogo lakše kontrolirati  uz smanjeni unos kofeina.

Citrusno voće, juice, kava, čajevi i rajčica, zakiseljavaju urin i tako nadražuju mjehur i potiču  nekontrolirano mokrenje.

Namirnice koje zakiseljavaju urin, kao i brusnica,  sprječavaju nastanak infekcija urinarnog trakta. Kod inkontinencije upravo ove namirnice nadražuju mokraćni mjehur i povećavaju nagon za mokrenjem.

Začinjena hrana i čokolada, također mogu iritirati mokraćni mjehur i uzrokovati nestabilnost mišića u nekih bolesnika što može dovesti do inkontinencije.  Preporučuje se smanjiti unos na par kockica čokolade. Kako hrana ne bi izgubila svoj okus, hranu začinite umjereno.

Sjemenke bundeve se koriste za alternativno liječenje prvog i drugog stadija benigne hiperplazije prostate. Isto tako se odobrava korištenje sjemenki  za  liječenje iritabilnog mokraćnog mjehura – inkontinencije.

Poželjne su namirnice bogate vlaknima jer reguliraju probavu, održavaju razinu šećera i povećavaju osjećaj sitosti. Vlakna vrlo uspješno održavaju tjelesnu težinu, sprječavaju pojavu dijabetesa i opstipacije.

Izbjegavajte namirnice visokog GI.

Fitoestrogene mogu uzimati žene i muškarci u cilju zaštite zdravlja.

Kod  inkontinencije može se primijeniti i eliminacijska dijeta. U ovom slučaju često problem stvara hrana koju organizam najčešće traži. Tijekom ove dijete pripazite da ne dolazi do gubitka kilograma.

Sandra Marić Bulat, nutricionist

The post Inkontinencija – nekontolirani nagon za mokrenje appeared first on Portal o fizikalnoj terapiji.