Ozljeda prednjeg križnog ligamenta predstavlja jednu od najčešćih povreda koljenog zgloba kod sportaša profesionalaca, ali i onih koji se sportom bave povremeno, rekreativno. ACL (u novije vrijeme se upotrebljava i kratica LCA) skraćenica je od “anterior cruciatum ligament”, ili na hrvatskom prednjeg križnog ligamenta.
Riječ je o vrlo snažnom unutarnjem ligamentu koljena, čije ozljede viđamo često u sportaša (bilo profesionalnih ili rekreativnih), a nakon kojih je oporavak redovito dug i kompliciran.
Da bi razumjeli značaj ovog ligamenta u cijelom sustavu koljena, važno je napomenuti da je zglobna čašica u najvećem zglobu u ljudskom tijelu (koljenu) vrlo plitka, a da glavica podsjeća na valjak.
Anatomija koljenog zgloba
To s jedne strane omogućava veliku pokretljivost, ali s druge karakterizira cijeli sustav kao vrlo nestabilan i sklon ozljedama. Kako bi se smanjila mogućnost “izlijetanja” zglobnih tijela iz svojih prirodnih ležišta, koljeno je okruženo s nekoliko nivoa obrane. Prvi su svakako mišići, a oni oko koljena uvjerljivo su najjači u cijelom organizmu. Zatim je prisutan cijeli splet vanjskih ligamenata koji okružuju zglob i daju mu dodatnu čvrstoću. Na kraju, tu su i dva unutarnja ligamenta, zakopana duboko u samom koljenu, a zovemo ih prednja i stražnja ukrižena sveza.
Mehanizam ozljede prednjeg križnog ligamenta
ACL sprječava da zglobna glavica ne “pobjegne” prema naprijed pri mnogobrojnim , kako u sportskim aktivnostima, tako i van njih. Mehanizam ozljede, odnosno puknuća ACL-a zasnovan je na traumi i to takvoj koja vanjske sile usmjerava prema koljenu u smislu njegova forsiranog opružanja i rotacije.
Primjeri za to su mnogobrojni, od pada pri skijanju, doskoka u odbojci, promjene pravca pri napadu u rukometu, pa sve do udaraca ili blokade potkoljenice u situacijama dok je tijelo još u pokretu (borilački sportovi, uklizavanje u nogometu i sl.).
Najčešće je pri samoj ozljedi prisutna iznimno intenzivna bol praćena nastajanjem otoka i smanjenom pokretljivošću koljena. Za prvu pomoć treba upotrijebiti led kako bi se smanjila bolnost, te učiniti kompresiju elastičnim zavojem, a sve u nastojanju da se smanji nastajanje otoka. Nakon toga valja točno dijagnosticirati nastalu ozljedu.
Dijagnostika kod ozljede prednjeg križnog ligamenta
Pri prvom pregledu liječnik će nastojati iglom i špricom aspirirati (evakuirati) otok, te ako naiđe na krv, to će biti prvi znak da se vrlo vjerojatno radi o puknuću ACL-a. Osim toga, uklanjanje krvi iz koljena obično donosi i smanjenje bolova. Nakon toga slijede testovi za koljeno, te postavljanje konačne dijagnoze.
Najčešće strada i maniskus, zatim kolateralni ligament, ponekad hrskavica, a rjeđe i stražnja ukrižena sveza (PCL)
Na žalost, rijetko je ruptura ACL-a jedina ozljeda u koljenu. S obzirom na povezanost struktura u tom zglobu, kao i na snagu sila koje moraju biti prisutne ne bi li se ova ozljeda dogodila, u samom procesu njena nastajanja događaju se oštećenja i drugih koljenih struktura, od kojih najčešće strada maniskus, zatim kolateralni ligament (jedan od vanjskih ligamenata koljena), ponekad hrskavica, a rjeđe i stražnja ukrižena sveza (PCL).
Kako bi stanjea samog koljena bilo posve jasno (a to je nužno ne bi li se isplanirao najbolji način liječenja) postoje dva tipa dijagnostike. Prvi je MR (magnetska rezonanca), koja nam daje uvid u stanje mekih tkiva u samom zglobu. Ako je snimka jasna i nedvojbeno pokazuje što je točno oštećeno, valja pristupiti dogovoru oko daljnje terapije.
U koliko postoje dvojbe oko toga što je točno oštećeno i pored MR-a (ni ovo nije 100% točna dijagnostička metoda), valja prije odluke o daljnjem liječenju učiniti artroskopiju, što je u osnovi mali operativni zahvat u kojemu se sa dvije sonde ulazi u koljeno, te vizualno pregledava njegovo stanje.
Liječenje ozljede prednjeg križnog ligamenta
Nakon što je definitivno postavljena dijagnoza rupture prednje ukrižene sveze (ACL-a), slijedi liječenje koje kod ove ozljede nikada nije jednostavno, a niti kratko. U koliko se radi o djelomičnom puknuću ligamenta, tada se okrećemo neoperativnom tretmanu u smislu fizioterapije i kineziterapije.
Rehabilitacija kod ozljede prednjeg križnog ligamenta
Cilj je ukloniti eventualno prisutan otok, te postupno ojačati mišiće koji okružuju koljeno, a zatim ih i pripremiti za sve ono što ih očekuje u okruženju jedne sportske aktivnosti (ako je pacijent aktivni sportaš). Cijeli taj proces traje oko 12 tjedana, a uključuje tehnike poboljšanja izdržljivosti, brzine reakcije i balansa.
Kada je riječ o potpunom puknuću ACL-a, stvari se još više kompliciraju, jer taj ligament nije moguće naprosto “sašiti” i na taj način popraviti ozljedu. Kako se radi o nedostatku krucijalnog stabilizatora koljena, danas se u modernoj ortopediji nastoji što je ranije moguće učiniti tzv. “plastika” ligamenta.
Operativni zahvat kod ozljede prednjegh križnog ligamenta
Taj operativni zahvat uključuje uzimanje dijela ligamenta patele ili dijela tetive jednog od mišića stražnje lože natkoljenice te njegovo implantiranje na mjesto rupturiranog ACL-a. Koliko je ozbiljan ovaj zahvat govori i činjenica da se u procesu buši i butna i goljenična kost, te se u tako pripremljene udubine postavljaju krajevi novog ligamenta. Sve se zajedno fiksira šarafima.
Nakon operacije slijedi dug rehabilitacijski postupak, koji neizostavno traje 6 mjeseci i uključuje sve što je već navedeno u neoperativnom liječenju djelomične rupture. Valja isto tako reći da je uspješnost ovog postupka od 70°-90°, a u zavisnosti od autora studije, dok se pod uspješne ishode računaju oni pacijenti koji se mogu vratiti u potpuni opseg fizičkih aktivnosti prije operativnog zahvata (uključujući tu i sportaše).
Treba napomenuti da postoji i alternativa operativnom zahvatu. To je već spomenuti neoperativni pristup, u kojem se nastoji kao i kod djelomične rupture, osposobiti mišićno ligamentni sustav da preuzme dio ili kompletnu funkciju stabilizacije koljena.
Dobra strana tog pristupa jest činjenica da se izbjegava jedna prilično opsežna operacija, te se ukupno vrijeme liječenja skraćuje na cca 3 mjeseca. No, opasnost se krije u tome da u koliko ponovo dođe do «izlijetanja» koljena, odnosno nestabilnosti pri kretanju, vrlo je vjerojatno da će ono prouzročiti novo oštećenje drugih struktura u koljenu (poput meniskusa, hrskavice ili drugih ligamenata).
Kada se odlučiti za operativni zahvat?
Valja vrlo pažljivo odmjeriti sve razloge za i protiv operativnog zahvata u konkretnom slučaju, te se na kraju o postupku liječenja dogovoriti i sa pacijentom.
Uopćeno govoreći, plastiku ACL-a izbjegavamo kod vrlo mladih i vrlo starih pacijenata. Kod ovih prvih iz razloga što rast nije završen, a kod drugih jer taj tip ozljede neće bitno utjecati na njihovu pokretljivost. Isto je tako važna fizička aktivnost samog pacijenta.
U koliko se radi o osobi koja se malo kreće i nema sportskih afiniteta, tada operacija neće biti neophodna. U koliko je, s druge strane, riječ o aktivnom ili profesionalnom sportašu, pogotovo ako se radi o sportu poput skijanja, košarke, rukometa ili odbojke, plastika ACL-a može biti najbolje rješenje.
Istini za volju, valja reći da postoji nemali broj sportaša iz spomenutih sportova koji su se uspjeli vratiti punoj sportskoj aktivnosti poslije ove ozljede i bez operativnog zahvata. Isto je tako mnogo onih koji su to pokušali, ali su na kraju zbog cijelog niza problema bili prisiljeni učiniti operativni zahvat.
Sve to govori u prilog činjenici da se u slučaju potpune rupture ACL-a (kao u ostalom i kod cijelog niza drugih ozljeda ili oboljenja), odluka o smjeru liječenja treba donijeti individualno, u dogovoru sa pacijentom, a poštujući sve njegove specifičnosti.
Dean Mistura, fizioterapeut – Scipion.hr